veliko zlo. Kao bez duše pojurismo ka selu i po pristizanju shvatamo
razmere užasa. Nijedna građevina više ne stoji uspravno. Tlo je prekriveno krhotinama, krvlju i spaljenim leševima – podjednako i ljudi i
životinja. Sve odjekuje od urlanja i vrištanja ranjenih i umirućih, a
nozdrve ispunjava užasni smrad paljevine. Oni koji mogu da se kreću
pokušavaju sa izvlačenjem zatrpanih ili se trude da poviju jezive rane
suseljana. Bezglava jurnjava kroz opšte rasulo razorenog sela, odaje
utisak srušenog mravinjaka, iz koga histerično kulja masa dezorijentisanih stanara.
Niko nema predstavu odakle je razaranje došlo i čime smo zaslužili takvu sudbinu. Komunikacije su prekinute pa vesti tek u toku
prepodneva donose izbeglice iz obližnjih varošica.
Užas sa zvezda je stigao! Vesti o invazionim Rozberanskim
trupama sustižu jedna drugu, sve groznija od groznije. Većina i dalje
ne veruje u glasine, pričaju da je u pitanju nekakva prirodna katastrofa. Konfuzija je potpuna.
Popodne protiče u zbrinjavanju ranjenih i sahranjivanju mrtvih.
Bez obzira na nejasnu situaciju, ratničko vaspitavanje prevladava
paniku i preživeli su spremni za evakuaciju.
Kontroverzne glasine pridošlica govore o užasu sa zvezda, o
smrti gradova, o rasulu armije, o neprijatelju koji ubija sve što se
pokrene. Cele noći karavan iščekuje pouzdanije izvore vesti, odlažući
pokret ka severu.
Vest o uništenju sveta donose vojnici, poreklom iz našeg sela, koji
se vraćaju iz vojnih jedinica. Definitivno potvrđuju razmere tragedije.
Saznajemo da je armija u rasulu, prestonica preplavljena neprijateljskim
snagama, a manja mesta jednostavno više ne postoje, sravnjena sa
zemljom iznenadnim bombardovanjem iz troposferskog oružja. Sve
najgore što su izbeglice pričale, pa i deset puta gore, sada potvrdiše i
naši ljudi. Odlaganja više nema i karavan kreće.
III
Prvi dani ispunjeni su očajem i beznađem. Kergahten, naše selo,
već bledi u sećanjima, izgnan neprestanim skrivanjem i postojanim
kretanjem. Nema određenog plana. Putujemo i to je sve. Da smo
44