– Imaju, ali ne smeju da ih koriste – odgovorih mu.
– Glupost! – naduri se mališa.
– Nije. Svi znaju da smo na ovaj svet stigli bežeći pred neprijateljem. Odrekli smo se tehnologije da ne bi privlačili ogavnu vrstu što
pustoši među zvezdama. Letelice će se upotrebiti tek ako nas
neprijatelj pronađe – reče Ogan. Većina nas je dobro znalo priče što
su se prenosile sa kolena na koleno, ali deca rođena na samom rubu
civilizacije, saživljena sa prirodom, teško da su takve priče mogla
ikako drugačije shvatiti nego kao lekcije koje moraju savladati ako ne
žele da zarade učiteljičine grdnje. Bila je to toliko davna istorija, da se
čak ni odrasli nisu slagali u svim pojedinostima, dovodeći u sumnju
čas jedan, čas drugi deo legendi o narodima sa zvezda. Bi mi žao Jardana, pa pokušah da skrenem temu:
– Moj otac često putuje na jug. Pričao mi je o tamošnjim gradovima. Zgrade koje razdiru nebo, samohodna vozila i ulična osvetljenja... – počeh da se razbacujem svojom obaveštenošću.
– Pa jeste, ali to nije u redu – prekide me Ogan.
– Zašto? – nastavi Jardan da zapitkuje.
– Zato što to nama u provinciji nije dozvoljeno, eto zašto. Tehnološki embargo! – zadnju kovanicu Ogan izgovara sa takvom važnošću kao da je jedini sposoban da je prevali preko usana. Strašno
me sekira taj žabac. Radi mira u ekipi odlučujem da oćutim njegova
pametovanja. Kako god bilo, okrećemo se i u tišini polazimo prema
naselju. Raspoloženje mi se nešto kasnije popravlja, pa se smejem
Oganovim šalama. Dobro raspoloženi i zadirkujući se međusobno,
stižemo nadomak sela kada mrak već počinje da se hvata i tu najednom zastajemo, zabezeknuti zadivljujućim prizorom koji se ukaza
pred našim očima.
U smeni dana i noći, u polumraku, ispred nas bljesnu najveličanstveniji vatromet koji smo ikada videli. Žuta i grimizna boja smenjuju
se, najpre kao blještava kugla, a zatim kao rasprskavajući komadići
usijane magme što streme ka nebu.
U prvim trenucima nikakav zvuk ne prati monumentalni prizor, i
tek kada živa tutnjava dopre do nas, postajemo svesni da se dešava
43