E-book Argus Books Online Magazine Antologija | Page 32

Senka prekri prozore dok su kružili oko velikog pustog brda. Kada su se konačno popeli krivudavim kamenitim putem, kočija se konačno zaustavi. Starac je izleteo istog trenutka i o nečemu uzbuđeno pričao sa kočijašem. Hokus proveri ručni samostrel, vrećicu s novcem i sa džebanom, namesti kaiš i kroči napolje. Jako sunce ga u trenutku zaslepi i on natuče šešir preko čela, udahnu svež planinski vazduh i krenu ka konjima koje su starac i kočijaš uzalud pokušavali da smire. Hokus primeti da nisu u selu, niti u blizini jednog. Kočiju, kao i zemlju ispod njih zatresaše drhtaji. Konji su se propinjali kao poludeli, a pogledi ljudi pored bili su uprti ka istoku. Hokus skinu šešir. Oko pet stotina stopa daleko od njih nalazilo se selo ugnežđeno između dva gola brda. Makar ono što je ostalo od njega. Po selu je gazilo divovsko stvorenje, više od oba brda zajedno. Imalo je čovekoliko telo prekriveno kožom poput mešavine kamena i zmajeve krljušti, a iz nimalo čovekolike glave virile su mnogobrojne izrasline nalik na kljove i rogove. Svaki put kada bi zakoračilo stopalom, šutnulo bi kuću ili ambar tolikom silinom da su komadići crepova padali samo nekoliko stopa od kočije. Istražitelju se u jednom trenutku učini da nebom leti krava. Zgazivši nešto što je moglo biti crkva, džin ispusti pobedonosni urlik, glasan poput vriska orkana na pučini. Kočijaš je bio preokupiran konjima, a seljak se okrenu ka gnomu i reče – Svi su se još onomad sakrili u šumu. Životinje nismo mogli sve da spasimo, al’ kol’ko smo mogli. I, koji vam je plan, gos’n Lokvude? S koju magiju ćete da ubijete čudovište? –Ma, vi niste normalni. Tišina. Pisak. – Aa? Vidno bledog lica, gnom se okrete ka starcu i ponovi – Vi niste normalni! Ja... ne mogu. Ovo? Hah! Ne. Ovo ne može. Mislim, nije u mogućnosti... – Kako? Ali mi smo vam dali pare! – Evo vam pare, jebale vas pare! – reče gnom rastrojeno. Pokušavao je da zadrži dostojanstven stav i da smisli smislen izgovor, 32