Senka prekri prozore dok su kružili oko velikog pustog brda.
Kada su se konačno popeli krivudavim kamenitim putem, kočija se
konačno zaustavi. Starac je izleteo istog trenutka i o nečemu uzbuđeno
pričao sa kočijašem. Hokus proveri ručni samostrel, vrećicu s novcem i
sa džebanom, namesti kaiš i kroči napolje. Jako sunce ga u trenutku
zaslepi i on natuče šešir preko čela, udahnu svež planinski vazduh i krenu
ka konjima koje su starac i kočijaš uzalud pokušavali da smire. Hokus
primeti da nisu u selu, niti u blizini jednog. Kočiju, kao i zemlju ispod njih
zatresaše drhtaji. Konji su se propinjali kao poludeli, a pogledi ljudi
pored bili su uprti ka istoku. Hokus skinu šešir.
Oko pet stotina stopa daleko od njih nalazilo se selo ugnežđeno
između dva gola brda. Makar ono što je ostalo od njega. Po selu je
gazilo divovsko stvorenje, više od oba brda zajedno. Imalo je čovekoliko telo prekriveno kožom poput mešavine kamena i zmajeve
krljušti, a iz nimalo čovekolike glave virile su mnogobrojne izrasline
nalik na kljove i rogove. Svaki put kada bi zakoračilo stopalom,
šutnulo bi kuću ili ambar tolikom silinom da su komadići crepova
padali samo nekoliko stopa od kočije. Istražitelju se u jednom trenutku učini da nebom leti krava.
Zgazivši nešto što je moglo biti crkva, džin ispusti pobedonosni
urlik, glasan poput vriska orkana na pučini.
Kočijaš je bio preokupiran konjima, a seljak se okrenu ka gnomu
i reče – Svi su se još onomad sakrili u šumu. Životinje nismo mogli
sve da spasimo, al’ kol’ko smo mogli. I, koji vam je plan, gos’n
Lokvude? S koju magiju ćete da ubijete čudovište?
–Ma, vi niste normalni.
Tišina. Pisak.
– Aa?
Vidno bledog lica, gnom se okrete ka starcu i ponovi – Vi niste
normalni! Ja... ne mogu. Ovo? Hah! Ne. Ovo ne može. Mislim, nije u
mogućnosti...
– Kako? Ali mi smo vam dali pare!
– Evo vam pare, jebale vas pare! – reče gnom rastrojeno.
Pokušavao je da zadrži dostojanstven stav i da smisli smislen izgovor,
32