Nenad PAVLOVIĆ
HOKUS LOKVUD I ZVER
IZ ZABRĐA
Seljačka kočija se žurno udaljavala zemljanim putem dižući
oblake smeđe prašine. Zidine Košnice, velegrada smeštenog na pola
puta između starog carstva i velike pustinje, postajale su sve sitnije i
sitnije dok na kraju nisu potpuno nestale iz vidokruga. Kočija zatim
skrenu sa glavnog puta na jedan očigledno manje korišćen i vožnja
odjednom postade znatno manje prijatna.
Hokus je pokušavao da izgleda misteriozno i otmeno što nije
bilo lako jer je klupa za sedenje bila tvrda, previsoka i nimalo prilagođena za potrebe jednog gnoma, pa su mu noge visile u vazduhu i
klatile se poput udova krpene lutke. Pokušao je da prekrsti noge i
podboči rukama bradu, što je funkcionisalo do skretanja sa glavnog
puta. Prvo je jurio šešir, koji bi mu pri svakoj džombi poleteo ka podu, a zatim je, da bi izbegao istu sudbinu, odustao od poziranja i obema rukama čvrsto stegao kožni remen pričvršćen za stranu kočije.
Nasuprot njega sedeo je njegov saputnik i poslodavac, starac čija je
svaka crta lica bila otelotvorenje tuge. Retka seda kosa, opušteni
brkovi, pa čak i obrve visili su beživotno sa koštunjave lobanje koja se
providela kroz kožu nalik na pergament. U neverovatnom kontrastu
sa lakiranim polucilindrom koji je Hokus pridržavao, gužvao je u
rukama šešir nalik na krpu za prašinu, ne prestajući ni jednog trenutka da zuri u istražitelja molećivim pogledom tužnog psa.
Nekoliko puta je pokušavao nešto da kaže ali bi mu svaki put
glas zastao u grlu i pretvorio se u nešto između hroptaja i piska. Kada
je konačno skupio snagu, izgovorio je istu rečenicu kao i na početku
puta. – Vi ste nam jedina nada, gos’n Hokus.
29