Milutina, a on je na svoje poslednje putovanje krenuo mirno, bez
straha, nije ga bilo briga ni za mačka, a ni to da li će završiti u ovoj, ili
nekoj drugoj rupi u zemlji.
Nešto mislim, možda bi čak više voleo tu, u našoj ulici. Ne bi bio
usamljen, ako ništa drugo slušao bi iznad sebe dečiju graju. Nije mu
smetala za života, pa sigurno ne bi ni posle smrti.
Deda Mutu su sahranili na Novom groblju. Stigao je nekako do
tamo, mada teškom mukom.
I mačak Marko je na neki način ispunio Milevino proročanstvo.
Kako je otrčao onda, nikad se više nije pojavio. Da li je otišao nekim
svojim mačjim putem, ili je neko, u strahu da se ne obistine Milevine
reči, nesretnom Marku došao glave, nikad nismo saznali.
Tetka Dana je tugovala, plakala, pa kad joj je bilo dosta samoće,
pokupila ono malo svojih stvari, pa otišla negde u tazbinu, tamo
odakle su ona i Milutin i došli u veliki grad.
U suteren u kome su oni živeli uselili su se neki drugi stanari. Bili
su mladi ljudi, pa sad niko nije sedeo pored prozora na popodnevnom suncu i gledao decu kako se igraju.
Nanovo obojeni prozor i vrata pokrili su i ogrebotine nastale
iznošenjem sanduka. I zadnji Milutinov trag bio je time izbrisan.
Jedino se ponekad, uz popodnevnu kafu, pričalo o poslednjem
Milutinovom putu iz naše ulice.
Do jeseni kanalizacija je bila postavljena, rovovi zatrpani, a novi
asfalt pružao divne mogućnosti za pikanje lopte i igranje „školice“.
Kada bi smo se zamorili od igre posedali bi smo na ivicu trotoara i
zdušno raspravljali gde je bilo tačno ono mesto gde je naš deda Muta
hteo da mu bude poslednje konačište, ali nikako nismo mogli da se
usaglasimo zbog čega bi baš to mesto izabrao.
182