uživali gledajući njeno jedro telo koje se kao vidra čas gubilo u dubini,
čas izranjalo uz ciku i smeh. Na sebi je imala samo gaćice, bele i
providne.
Otišli su nakon što smo još neko vreme sedeli ispred barake, jeli
lubenicu i dinju, pričali, uglavnom ona i nas dvojica. Dali smo im po
jednu lubenicu i dinju da ponesu, što je ona radosno prihvatila, a
Čudni ni glasa da pusti.
Posetili su nas još dva ili tri puta tog leta, ona vesela i razgovorljiva, a Čudni ćutljiv i zagonetan, zatvoren u sebe, bez osmeha i s
nekim grčem ili bolom na licu, a onda se danima nije događalo ništa.
Već smo pomalo bili i zaboravili na njih, provodeći uobičajeno
dane čuvara, dok nas jednog dana nije iznenadio policijski automobil
koji je u oblaku prašine dojurio pred baraku. Dremuckali smo u popodnevnom miru ispod oraha i pre nego što smo se snašli dva policajca
su stajala ispred nas. Zatražili su da pođemo s njima, a kada smo im
objasnili da smo čuvari bostana, ništa nije pomoglo, već su nam
strože naredili da krenemo, uz objašnjenje da će nas vratiti za sat
vremena. Zaključali smo baraku i nevoljno pošli ništa ne shvatajući.
Komandir stanice, nakon što smo ušli u njegovu kancelariju,
odmah je Igoru pružio fotografiju i zapitao:
– Poznajete li ovu devojku?
I pre nego što je fotografija data i meni Igor je odgovorio da je
poznaje.
– A otkud je poznajete? – nastavio je komandir. – I kada ste je
zadnji put videli?
Igor je detaljno ispričao sve, od prvog susreta s Čudnim do
zadnjeg s njim i devojkom. Ja sam ćutao, jer je Igorova priča valjda
bila dovoljna. Komandir nije verovao da mu ne znamo ime, ali je
potvrdio da se devojka zove ne Tesa, kako nam je rekla, nego Tereza.
I da su nestali oboje. A onda su doneli torbu Čudnog i iz nje izvadili
podeblju knjigu ornamentima ukrašenih tvrdih korica, koja je, ispostavilo se kad sam je uzeo u ruke, bila specijalno napravljena u štampariji. Bila je sva ispunjena krasnopisom, pesmama i pričama.
176