ništa nam nije nedostajalo. O tome su naročito brinule naše majke.
Prvo bismo istovarili dva napunjena akumulatora i vraćali prazne, a
onda i sve ono što su nam slale njih dve.
Tako smo provodili sparne dane i još sparnije večeri, uglavnom
se dosađujući, slušajući muziku, kupajući se u reci skačući u bistri vir s
nakrivljene vrbe, kad bi nam dosadila vrućina i zrnca prašine u zraku i
igrajući šah do besvesti. Kada je Igor u besu zbog izgubljenih partija
razbio šahovsku tablu o stablo oraha, nacrtali smo polja na kartonu i
nastavili da igramo. I dok je danju vladala gotovo potpuna tišina, bez
ikakvih zvukova osim ponekog glasanja ptice, noću nas je izluđivao
jednolični glas ćuka u dubini polja i orkestrovani kreket žaba iz rukavca. Kao da su se takmičile koja će glasnije. Ništa nežniji nisu bili ni
komarci, zbog kojih škiljavu sijalicu nismo ni koristili, pa noću nismo
mogli čitati. U predvečernjim satima, kada se nebo zacrveni iznad
niskih bregova u daljini, znali smo dugo sedeti ili ležati u platnenim
ležaljkama, bez reči. A onda posmatrati široku kupolu neba, načičkanu treperavim zvezdama koje u gradu nismo mogli videti u takvom
obilju.
Najintersantniji izum mog tetka bio je podzemni hladnjak koji je
smislio. Iskopao je duboku rupu, sve do podzemne vode, betonirao
zidove, a dno ostavio slobodno. U hladnjak smo spuštali veliku plastičnu kantu sa pivom, sokovima, lubenicama i dinjama. Pokrivali smo
je drvenim kapkom na šarkama, kao što se pokrivaju cisterne za vodu
u primorskim mestima, samo tamo teškim limenim poklopcima.
Tako smo uvek imali dobro ohlađeno piće i bostan.
Tu učmalu dosadu u jedan sumrak, nakon kupanja i osveženja u
reci, dok smo bili nadneseni i zadubljeni pogledom u šahovske figure,
pomalo odsutni i zaokupljeni samo time, prekinuo je glas iznad nas.
– Krivi potez!
Brecnuli smo se obojica jer nismo primetili niti smo mogli
očekivati da nam se neko neopaženo i tako tiho približi, a u ovu
pustopoljinu retko je ko zalazio. Niko osim tetka nikada nije navraćao, a rekom bi samo povremeno prošao poneki čamac. Gotovo da
smo nepotrebno i bili čuvari bostana, jer i nije bili onih koji su
173