Jovica ĐURĐIĆ
ČUDAK
Ništa nije onako kako nam se čini, ili ne bar kako izgleda na prvi
pogled. Verujemo u ono u što nam je potrebno da verujemo. Najčešće ne poniremo u dubinu stvari i ne sagledavamo ih u širinu. Svi smo
mi pomalo površni, ma koliko bili uvereni u to kako nismo. Spremni
smo da verujemo u svoju nepogrešivost. Očima se ne vidi sve
najbolje. Ma koliko bili ubeđeni u svoju istinu, ona je uvek malo
drukčija. Često sam se posle nekog vremena mogao uveriti u to i
shvatiti svoje zablude.
Kolski put, prav i pun rupa koje je izdubila voda, bio je omeđen
njivama sa visokim kukuruzom čije su zelene sablje lagano treperile i
sparušenom travom prekrivenom smirenom prašinom. Ona se lenjo
slagala u nove slojeve kao sitno mlivo nakon svakog prolaska vozila.
Njen oblak dizao se iza nas i zasipao utihnulu ravnicu. Letnje sunce je
nemilosrdno žarilo, auto je bio bez klime, prozore nismo mogli
otvoriti, pa smo se unutra kuvali poskakujući po kolskim rupama.
Srećom, od asfalta do te njive i reke vožnja nije trajala dugo. Odahnuli smo kad smo izašli na tepih svilenkaste trave i u hlad ispod široke
krošnje oraha koja je natkrivala i deo barake.
Tu baraku na najvišem delu terena, koji je bager nasipanjem
zbog poplava još podigao, od drvenih gredica i dasaka sklepao je
Igorov otac, moj tetak pre nekoliko godina, nakon što je otišao u
penziju i odlučio da se bavi uzgojem lubenica i dinja. Delimično je na
njoj svake godine popravljao oštećenja ili uvodio neku novinu;
promenio nešto na krovu, ugradio sta &