promenu na njemu. Odjednom je živnuo i bio drugi čovek. Veselo se
osmehivao i nešto uz pomoć nemirnih ruku objašnjavao ženi, što je
ona povremeno znala popratiti veselim kikotom.
Polovinom septembra, s još vrelim suncem, toplim morem i
noćima punim zvezda, viđali su ih kako sede na sprudu i na maloj
barci koju je voda tu izbacila. Žena, ili devojka, niko nije saznao šta je
i ko je ona, na sebi je imala svilenu haljinu s diskretnim, jedva vidljivim akvarelnim ružama i kosu raspuštenu niz leđa. Njene vitke
ruke, gledane iz daljine, dok mu je nešto objašnjavala, mogle su
značiti radosno oslikavanje nekog događaja ili svađu. Videlo se da je
on sluša, miran i oborenog pogleda. A kada bi ustali i počeli šetati uz
more, njihove su se figure kao dve tamne senke ocrtavale naspram
sunca. Šetali bi dugo, kao što je i on ranije sam činio, a onda odlazili u
apartman i u njemu nestajali, zaboravljeni i daleko od pogleda znatiželjnih meštana. Niko više nije ni razmišljao o njima, osim Lucije
koja više nije odlazila da čisti apartman.
Filipu se san vratio. Ta žena koju je toliko dugo iščekivao, zbog
koje je i kupio apartman u mirnom ribarskom mestašcu na moru,
sada je bila tu. Bio je sav ispunjen srećom i žurio je nakon što bi
pokupovao potrebne stvari da se što pre vrati. Ona bi za to vreme
sedela unutra ili na terasi zureći u plavetnilo mora i ispraćajući
pogledom prolaznike, barke i trajekt koji se zaustavljao kraj mola.
U kasnu jesen, kada dani postaju mirniji, mesto opusti, nestane
vreve i buke, a neka pritajena seta se uvuče u sve stvari i ljude, kada
sve postane opuštenije i bez žurbe, meštani su primetili da se Filip ne
pojavljuje na ulici. Umesto njega žena koja je stigla tarajektom sama
je izlazila u kupovinu namirnica i po novine. S nekoliko kupljenih
sitnica užurbano se vraćala u apartman i više se nije pojavljivala ni na
ulici ni na terasi. Ljudi su pomislili da je on nekuda neopaženo i
nakratko otputovao, ostavljajući lepu ženu u apartmanu i da će se
svakog časa pojaviti. A kada se danima i danima nije pojavljivao i
kada su se uz zavijanje sirene pred apartmanskom zgradom tog jutra
koje beše pritisla neka gusta tišina zaustavila kola hitne pomoći, bili
su mnogo iznenađeni videći kako na nosilima iznose Filipa,
omršavelog i bledog.
169