se nenamerno očešao o njega, izvinjavajući se ili ne, a on, kao da nije
mario ni za šta, samo bi se malo pomerio i ostajao tako da stoji. I
čeka. Čeka da se i poslednji putnik iskrca, a kada bi trajket napustila i
posada, uverivši se da taj neko koga je čekao ni tog dana nije došao,
okretao se i vraćao u apartman.
I tako danima. Uvek ista slika, uvek ista duboka tuga u njegovim
očima zbog nekoga ko nije došao, a on ga je s nestrpljenjem očekivao. Trajekti su svaki dan dolazili i odlazili, on je uporno čekao, a
niko ni dalje nije dolazio da bi se pozdravio s njim. Ljudi su pomislili
da on to čini tek tako, iz navike, bez nekog posebnog razloga, samo
da mu prođe vreme.
Jednom je na povratku prilazeći štandu od Lucije kupio zdelicu
suvih smokava, zadržavajući se nakratko i prozborivši nekoliko rečenica s njom. Crnpurasta Luci, kako su je od milja zvali, bila je starija
devojka bujnih usana, koja se iz nekog razloga nije udala. Gledala ga
je prodornim pogledom i odmah joj se svideo. Želela je duže s njim
da razgovara, ali je on plativši i učtivo se zahvalivši otišao uzbrdicom
birajući hlad na onoj strani ulice suprotno od mora.
Drugi dan se ponovo zaustavio i ponovo kupio zdelicu smokava,
rekavši da su veoma ukusne. Lucija se ponovo trudila da zapodene s
njim duži razgovor, a on je na svaku njenu rečenicu ili pitanje odgovarao vrlo kratko i nezainteresovano. Ipak je zapitao da li poznaje
neku ženu koja bi mu bila spremna povremeno temeljitije očistiti
apartman. Kada je Lucija, sva ozarena i ponadavši se nekom čvršćem
poznanstvu, rekla da bi sama to mogla učiniti, da ima vremena i da
joj je novac potreban, prihvatio je.
Došla je jednog jutra u njegov apartman, a nakon nekoliko
izmenjenih reči i uputa, on ju je iznenađenu ostavio samu da radi i
otišao u šetnju. Lucija se pomalo razočarana bacila na posao, prvo
pažljivo razgledajući svaku sitnicu, ne dodirujući je bez potrebe,
sklanjajući nepotrebne stvari. Pogled joj je privukla veća fotografija
uokvirena u jednostavan crveni okvir od lakovanih tankih letvica sa
koje su joj se osmehivale dve žene, verovatno kćerka i majka,
pomislila je. Dugo ih je posmatrala. Naprosto je bila opčinjena njiho167