– E, ovo prvi put čujem u životu – reče ona vrteći glavom.
Znao sam da u sebi misli kako sam se razišao s pameti, što
gledano njenim očima i nije daleko od istine.
Bližio se i kraj ljeta. Polako sam mogao da odahnem jer su noći
bivale duže i svježije i ako su dani još uvijek vrelinom pržili. Uzmem neki
kukuruz da sameljem za svinje. Priključim ga na struju kod staje a utikač
nekako labav pa neće da se pokrene. Obrni-okreni, otud-odvud, neće pa
neće. Malo ga ljutito drmnuh i on proradi. Meljem ja i kad stigoh na
polovinu riješim da se odmorim. Odem u kuću i popijem kafu. Kad se
vratih on ponovo neće. Kajem se što prekidah i popih kafu jer će mi
izaći na nos. Drmam ali ne pomaže pa vidno iznerviran počeh i da
psujem. Odlazim u kuću ljutito kunući:
– Ognjem planulo da se više danas ne mučim.
Zadržah se ja u kući duže i dok ručah mene srdžba prođe.
Krenem da probam ponovo u nadi da ću uspjeti ali kad izađoh ostah
skamenjen. Sijeno gori li, gori. Upalio ga oganj.
– Eto ti što si tražio to si i dobio, pa sad gasi – mislim u sebi ali
ćutim. Dotrčaše komšije i spasismo kuću i kravu a štala i sijeno
sagoreše.Odoše za tren moja dvadeset četiri lična dohodka.
Sačuvah ga od drugih ali ne i od sebe.
163