A onda je došao on, princ sa najmanjom njivom u selu, ali njena,
mislila je. Kopaćemo je po dva puta ako treba, to će biti manje nego
sam ih okolo iskopala, a sve za tuđi groš. I kopala je jedno ljeto, a već
jesen odnese njega, osta joj njiva i dijete u stomaku. Dako bude sin
da očevo ime i imanje ponese, nadala se... I bi sin. Ova kolijevka će
ostvariti moju sreću, moju budućnost, ne, sva zla mi ne mogu ništa
imam ja mog junaka i ratara, moga činovnika budućeg, žandar on
ima da bude, ej, žandar, a majka se prošeta ponosno niz selo pa niz
varoš. Maštala je noseći kolijevku na leđima, pokrivenu dobro da ko
kakvo zlo ne unese u nju, izbjegavala čeljad na putu, krila kolijevku u
ugao iza šporeta od očiju posjetioca u jedinoj sobi. Nosila je kolijevku
kao kakav teret – protivteret svim drugim teretima koje je morala
nositi i činilo joj se da joj ta kolijevka drži ravnotežu, da joj ona zaista
pomaže, da joj olakšava.
Požurila je da ga oženi od četrnaest godina, neka mu krila rastu,
neka se od njega razlete tići poljima zemaljskim, nek zaimaju, nek
otkupe imanja sa šumama i njivama plodnim, sa izvorima, sa radnom
čeljadi...
I gle, tek mu sedamnaest godina a dva sina guguču, golubići
mali, ali eto ga ponovo rat. Opet mlada siročad iz te kuće krenuše
teškim stazama sudbine predaka. A ona bi sudbine svoje bake, samo
što bolest nju puno ranije spusti na štap nego babu što starost darova
štapom, ali činilo joj se da je koristila babino iskustvo pa se štapom
što bolje snalazila. Sa tim štapom je doštapala do životnog uspjeha
dva svoja unuka. Iškolovani, dobro zaimali, pokušaše joj pružiti
udobnost, ali sva udobnost njena je bila u njenom štapu.
A nađoše je jutros u krevetu sa štapom prigrljenim, štapom koji,
pričala je, nevjerovatno liči na onaj bakin.
161