Branka VOJINOVIĆ JEGDIĆ
ŠTAP BABE IKONIJE
Marama joj nije samo oči pokrivala, a i njih bi rijetko ko mogao
da vidi kada bi moglo da se hoda zabrađenih očiju. Kad bi joj se
marama iznenada opustila, žurila bi da je ponovo utegne kako joj ne
bi vidjeli paralizom nakrivljena usta, kojih je lijevi kraj vukla neka sila
nevidljiva zemlji, zaustavljajući joj riječ na polovini, zalogaj u grlu i
osmjeh u začetku. Iza usana bi katkad provirilo ono nekoliko usamljenih zuba kao natrulo kolje na nekoj ogradi koja odavno ništa ne
zagrađuje. Oči su joj uvijek bile kao posle dugog plača, i ako niko ne
pamti kad je zadnji put suzu pustila, i ako je i na prvi pogled jasno kad je
vidiš da je život samo putevima plača vodio. Te neke svoje zarobljene u
sebe tuge i štapa nije odbacivala na svim tim putevima svojim.
Štap je uvijek bio sa njom, čak i u krevetu, jer mora da se bojala
da će je i tu dok spava bolest još više ukliještiti u svoje stege da ni
štap pored kreveta neće moći dohvatiti, ili da će joj ga neko u snu
odnijeti, ili joj je kao predmet za uspavljivanje potreban bio, slično
malom djetetu koje u tu svrhu koristi zvečku ili kakvu drugu igračku.
Čudna je bila baba Ikonija, baš u tom dobu u kojem je i ja pamtim.
Kao djevojčica ostala je bez oba roditelja, oca je odnio rat, a majku
bolest, a i baka joj je bila na putu ka svijetu u koji su se oni prerano
preselili. Ali ta njena baka se još pomalo oslanjala o zemlju jednim
štapom kao da se branila da u nju ne upadne živa onako pogrbljena. I
opirala se dosta dugo dok mlada Ikonija nije sa srpom i motikom ušla na
dno tuđe njive, da u moru klasja i svoj snop požanje. Rasla je podižući
brata i obilazeći tuđa imanja i maštala da sa tim srpom i u svoju njivu uđe
jednom, vidjela je kako pada klasje pred njom, kako se krstine zidaju,
hljeb njen kako miriše, svo polje ljepota obuzima.
160