Jeka u meni odgovara: „Ti si potok mojih potoka! Mi smo
nabujala rijeka! Matica svih matica!“
„Ne priznajem mijene kada nije vrijeme za njih. Ne dam moje
zeleno za tvoje sivo, obraćam se nepoznatom, nevidljivom. Ne dam
moje mokro za tvoje suho, ne dam moju pamet za tvoje ludilo, ne
dam moj vinograd za tvoje ništavilo, ne dam život moje zemlje za
tvoja mrtva sjećanja.Tvoja ljubav će trajati dok je svijeta u svakoj
čestici svemira. I njegova. Osjećaš li da se i on bori protiv tvog
strašnog zemaljskog pohoda? Okani ga se!“ Odgovora, naravno,
nema.
Čekam pun mjesec. Staložen sam. Čitam djedove pjesme iz
male knjižice pisane crvenom tintom kićenim rukopisom. Konačno
nalazim riječi pouke o djevojci u bijeloj bluzi, crvenih šlinganih rukava
što jaši bijesnog konja po punom mjesecu: „Ne vjeruj joj ako ti
poškropljena krvlju…“, piše crnim slovima i potom se rukopis
prekida. Ali ja čujem u glavi: pucaj, mio karo, pucaj…
Evo ga, griva nalik talasima morske trave. Čekam u zasjedi,
natežem zlatni oroz i pucam u crnu izmaglicu praćenu topotom i
bijelom, bijesnom pjenom. Konj se propinje, pretvara u krvavi oblak
što kiši po vinogradu, škropi mu lišće i čokote, ispucala zemlja upija
crvenu tekućinu. Nigdje raspletenih kosa, ni šlinganih rukava. Bjelca
jede mjesečina kao crna udovica. Sve postaje mrak .Mjesec se crveni
i nestaje. Sve se događa u bljesku vremena. Pipam put pred sobom i
dolazim do vrata. Još čekam. Dugo. Nitko se ne vraća. Samo dva
ćuka vode ljubav na daljinu.
Drijemam na trošnoj stolici ispred kućnog praga smiren tišinom
i mirisima divljeg bilja sa huma. U krilu mi djedova puška. Jutro mami
svjetlost i toplinu. Budi me sasvim. Da li je proživljena noć bila san?
Gledam vinograd i divim mu se. Zeleni redovi postrojeni poput vojnika na smotri. Kočoperni u novim uniformama. Rastežem se i želim