Sovjeta GRUBEŠIĆ
VINOGRAD OD KRVI I LJUBAVI
Skoro svake večeri, kada se sunčeva baklja smještala u postelju
iza šumovitih humova, a nebo navlačilo zvjezdani pokrivač nad
zemljom, penjao bih se na terasu tu negdje oko krova, zadovoljno
ispijajući čašu vina i motreći sa ponosom redove mladoga vinograda
što se spuštaše niz blagu strminu do jezera. Kamena kuća, u kojoj
sam bivao, naslijeđena je od djeda i u nju je bila ugrađena ogromna
ljubav prema baki. Još se vidio i osjećao taj plam u toplim zidovima
ručno klesanog kamena, bijelim facetama dotegljenim negdje sa
primorskog kamenoloma, solaru savršenog luka iznad konobe i
skalama sa otvorima za murtikelu i ružmarin. Terasu je krasila puzavica, puna crvenih trubljica i zelenoga bogatoga lišća lozice. Tu je bila
i lanterna, a umjesto Ravelova „Bolera“ slušao sam ljubavno dozivanje dva ćuka. Od oca sam naslijedio priličnu imovinu sa pristojnom
rentom, koja je omogućavala skroman život, dok mi vinograd ne
uzvrati rodom ljubav koju sam uložio u njegovo podizanje. Sjedio
sam, sretan, i uživao u životu kakvog sam oduvijek priželjkivao. Moj
djeda, visok sijed čovjek strogih moralnih načela, a istovremeno
kreativan, luckast u smislu poimanja stvarnog i ostvarenog, držao je
konje i volove u ovoj kamenitoj pustari usprkos proročanstvima,
dobrostivih ali i zlokobnih ljudi, o neminovnom krahu takvoga imanja. Za njega nije postojao poraz, ni kao imenica ni kao događaj.
– Andare avanti, mio karo, ankora avanti. Non montare mai –
govorio mi je obliven znojem dok je sa radnicima kopao bunare u
mrtvoj zemlji.
Djeda je dugo argatovao u Argentini, među Italijanima, i mnoge
njihove riječi, običaji i pjesme prihvaćeni su iz njegove nutrine sasvim
154