Sovjeta GRUBEŠIĆ
AVIONI, PISMO I NIJANSE
Penjala se strmom cestom prema kući. Taj dio je bio vlažan od
jesenje magle, ali nije bio klizav. Već napola istrulo lišće vjetar je
naslagao u hrpe na krivini prema brdu. Kuća joj je izdaleka lijepo
izgledala, no kada bi se približila, prozori na katu, zabrtvljeni daskama crnim od godina i nepogoda, odvraćali su pogled. Svjetiljka
kod susjeda senzorski je najavljivala dolaske. Ulazila bi u prijatan
ambijent. Soba topla, debeli tepih ugodan za bolne noge, a kapučino
pripremljen samo za nju, krasno čokoladno mirisav, kremastoga
izgleda, a i okusa. Prizor su joj upotpunjavale mnoge knjige i razne
sitnice naslagane s ljubavlju na policu duž cijeloga zida. Kasnije,
uzimala bi na dlan crveni trokrilac, poklonjen joj od dragog rođaka
koji je dijelio njezinu strast prema maketama starih tipova aviona.
Foker, albatros, spitfajer… brojala bi ih kao dragocjenosti.
Razgovor bi počinjao kao i svake večeri:„Nije bilo pošte“. Prije
dvadesetak dana kupili su novi sandučić. Lijep, metalni, s ovalom za
časopise, reklame i slične pošiljke i crtežom trubice. Ubrzo potom
stigla je zahvalnica: „Hvala Vam što imate sandučić za poštu“. Zna se
od koga. Kao da su vidjeli kako su im se računi valjali po blatu ili
vjetrom odneseni završavali u nečijem vrtu, a razglednice sa nekog
mora gdje su djeca ljetovala, pa u posljednji tren slali roditeljima
srdačan pozdrav, ukrašavale tuđe pragove.
Komunikacija sa rođacima i prijateljima, kao i kod svih u današnje moderno doba, odvijala se putem mobitela, skajpa i meilova. Za
ne vjerovati je kako im je sa sandučićem pristigao nemir koga ranije
nije bilo. Činilo se obavezom da u njemu svakoga dana bude „ne151