„Naravno“ odgovorim. Pokušavši naći logiku i dati smisao toj kasnonoćnoj kupovini, sjetih se kako mi i samome treba par higijenskih
potrepština. Bila je kasna zima i noći su još bile prohladne. Dok smo u
šutnji čekali taksi treseći se od hladnoće, ničim izazvana priđe mi,
digne ovratnik i zakopča patent prilično tanke jakne do vrata. U
taksiju nismo ni riječ progovorili. Kada smo ušli u šoping centar samo
me zgrabila za ruku i vodila po Searsu. A toliko ju je vodila želja za
kapljicom da mi nije ni dozvolila ni da se približim trgovini starih ploča, kojima sam bio opsjednut. Sa njenom rukom u svojoj ne treba ni
reći da su sve ploče eksplodirale, odletjele u orbitu u tisućama
komadića kojima će trebati milijune svjetlosnih godina da se opet
sastave i da ih buduće generacije tada dominantne vrste dešifriraju i
odgonetnu što se točno tada u mom srcu dogodilo. Tu noć sam prvi
put zamijetio njenu istinsku nesreću i dopustio sam joj da me vodi
kamo hoće, a nju je vodila samo želja za kapljicom u toj mjeri da sam
zaboravio kupiti sredstva za brijanje i higijenu. O prethodnoj večeri
nisam zucnuo ni riječi.
Prvo smo svratili u trgovinu odjeće, jer joj je trebalo nesto
„casual“, za svaki dan. Kako je shvatila da nismo lokalci prodavačica
je pretpostavila kako smo sretan par, jer smo u trgovinu ušli držeći se
za ruke. „Business or pleasure?“ – pita umiljato zaista pokazivajući
stvaran interes, što je bila prednost američke površne komunikacije,
koja nekako uvijek zvuči humano. Dok je ona podalje isprobavala
neki komad odjeće, lagao sam joj kako smo na godišnjem odmoru i
indirektno pokušao izmanipulirati svoju lažnu stvarnost. Zatim mi je
ona ispričala kako je njen muž umro, a djeca već odrasla, pa se
zaposlila kao prodavačica. A noćna smjena joj odgovara, jer kroz
popodneva pomaže kćeri i provodi vrijeme sa svojim unucima koji su
joj sve u životu.
A kad smo obavili kupnju, ona je htjela čim prije otići u motel i
voditi neku svoju bitku iz fotelje, uz bocu bilo kojeg pića. Iako smo
karakterno bili podosta različiti, osim ljubavi prema glazbi, spajala
nas je činjenica da upravo naše patetične sudbine lišavamo stvarnosti
i izvana ponekad ispadamo jako hrabri. U nama je bila neka vrsta
149