cije, svi svjetonazori, sve nuklearne bombe, svi orgazmi, sva prošlost
ili budućnost nisu nimalo više bitni. Ni sljedeća sekunda. Da je
potrajalo sekundu više, ne bih bio sposoban vratiti se u stvarnost. Jer
kad jednom poletiš i vidiš svijet iz jedne druge perspektive, sve ostale
se poništavaju. Jer kad osjetiš takvu potrebu za drugim bićem, to ne
može ništa, ali baš ništa da nadoknadi. Što vam preostaje nego
zanijekati život i dati mu nesmisao. Kada želite isplakati sve životne
suze u jednom trenutku. Kao onda u kabini WC-a, na aerodromu u
Rio de Janeiru, kada su suze same od sebe nalazile svoj put. I kada si
mislio da ćeš poplaviti cijeli aerodrom sa njima.
***
A kad su se počeli buditi osjećaji u meni, probudila se u meni
opet ta jebena samodestruktivnost, koja nam je uz glazbu i hipersenzibilnost bila još jedna zajednička karakterna crta koja nas je
spajala. O njenoj hipersenzibilnosti sada ne želim previše govoriti, a
o svojoj mogu posvjedočiti određenim situacijama, kao onda kada
nam je uginuo kunac. Kada sam čuo da ga je otac bacio u obližnji
kontejner, ne samo da ga je morao ići po noći tražiti i izvaditi iz kontejnera da bi ga dostojno zakopali u vrtu i odali počast, već je cijela
obitelj, bar u mom prisustvu, morala nositi crni gumb tjedan dana,
kao što je tada to bio običaj kad ti netko blizak umre. Već tada sam
bio mali emotivac koji je tjerao obitelj, a kasnije i druge ljude da
gledaju svijet njegovim očima. Nikad nisam tu svoju hipersenzibilnost gledao kao manu, a onda bih se kasnije čudio različitim
mišljenjima drugih ljudi, uvjeravajući sebe kako nisu dovoljno
emotivni ili kako nemaju d \ZR