je i Svetlana, naravno. Njemu neće smetati. Gledam ga, ne znam šta
da mu kažem! Toliko je vode proteklo, maltene, ceo život prođe. Ode
mladost, ode lepota, tragovi svega se vide. Ne stidim se i ne sakrivam ih! Živela sam kako sam morala i htela. Sad je on ponovo došao
da vrati točak unazad.
Znam da ću na kraju da pristanem. Ne zbog toga što on sa
sobom donosi sigurnost u starosti. To jeste važno, ali mi nikad nije
bilo najvažnije. Možda neće biti ni one vatre koja nas je onako grejala
dok smo bili mladi. Ali nežnosti ima. Preliva mi dušu! Zagrlila sam ga.
Pomilovala po beloj, razređenoj kosi. Moj Ranko! Da mu pas mater!
Ipak je moj!
Danas je za nas veliki dan. Selimo se opet u palanku. Ranko
kupio kuću. Veliku, lepu. Stiže mu penzija iz Australije. Ne mora da
misli kako ćemo da živimo. Kad pogledam ono malo stvari što sam
skupila, sve je stalo na jedan kamion. Ceo život na jednom kamionu.
Vraćamo se zajedno. Ranko, Svetlana i ja! Pogledam povremeno
mog Ranka, opet mu iskre oči. Vraća mu se smeh. Glasniji je, samouvereniji nego što ga pamtim. A opet nekako mirniji, zadovoljniji. Za
sebe da ne pričam! Ima Boga ipak! Valjda sam i zaslužila da me malo
pogleda.
Jedino se sekiram za Vesnu. Jebi ga! Zbliži se čovek sa nekim za
koga je mislio da ga ni na ulici neće pogledati. A sad nekako došlo
vreme da ja o Vesni mislim. I o njenoj deci. Prosto osećam obavezu,
mada ne znam zbog čega?
Radovana su našli u nekom jendeku. Završio onako pijan, bez
dinara u džepu. Ništa nije ostavio ni deci ni njoj. Samo stid i sram. Ali,
Ranko mi kaže da ne brinem. Pomoći će! Neće ih na ulici ostaviti.
Zbog mene, ne zbog Vesne! Ni zbog Radovana! On to nije zaslužio.
Moj Ranko! Duša moja!
142