Dođosmo, dakle, mi dečaci na svadbu, naoružani prangijama i
čavuranima, „oružjem“ kojem je jedina svrha bila da puca i da pravi
buku, eventualno da poplaši starije žene („Ju, kuku men’! Šta je sad
to?“). Moj najbolji drug, Mića, koji je tada već bio đak trećeg razreda
srednje škole, nije se više zanimao za naše „naoružanje“, pa sam ja,
stideći se od njega, jer on je za mene bio uzor, sakrio svoj čavuran u
korpu šaše i namerno zaboravio na njega jer sam i ja odlučio da me to
više ne intresuje, pa se pridružio Mići u šetnji oko kola i zagledanju
devojčića. Znao sam da i on, ko i ja, čezne da svojim očima pruži užitak gledajući Leposavu, ali se ona još uvek nije pojavljivala. U
međuvremenu smo šetali sa mojom školskom drugaricom Gordanom koja nam se sama pridružila jer joj se Mića dopadao i uvek ga je
po meni pozdravljala. Razgovarajući tako sa Gocom, odjednom i
istovremeno Mića i ja spazismo u kolu Leposavu, udešenu i nameštenu, iskićenu dukatima i njenim divnim kikama, koje su joj dopirale
do vrhova njenih zašiljenih sisića i za nas bile vrednije od niske
dukata koju su joj natakarili oko vrta. „Devojka za udaju“, pomislismo
Mića i ja u isti mah, i uzalud je Goca pokušavala da sa nama nastavi
započeti razgovor, mi smo bili opčinjeni poskakivanjem Lepinih
dojkica ispod tanke bluzice, a zveka dukata bila je samo sporedna
pratnja te zamamne igre. Tada odjednom shvatih da više nisam dete,
jer,