podvriskujući i grcajući od miline. Moja sestra je uvek to sa zavišću
posmatrala sa strane, iako ni ona nije mogla da se požali da joj nedostaje očeva pažnja. Kad bi Leposava bila kod nas, a otac bio besposlen, obavezno se izvodila ceremonija – otac je jednom rukom
uzimao sestru za ruku, drugom Leposavu, dok je meni naređivao da
budem na kecu, pa bismo igrali na melodiju pesme:
„Lepo, Lepo, Leposava,
lepo si se opasala
i u kolo uhvatila
do Milana Gružanina“.
Moj otac nije Gružanin, ali jeste Milan, pa je meni uvek bilo neprijatno dok je on to pevao, iako ne bih znao da objasnim poreklo te
svoje nelagodnosti.
Leposava je bila prva od devojčica koja je prestala da se druži sa
nama dečacima. (Ili smo mi možda počeli nju da izbegavamo?) Ostale devojčice su nas takođe napustile, ali mi se ipak čini da nisu bile
tako nedodirljive – Bobi smo među listove knjiga koje je čitala stavljali koprivu, koristili smo svaku zgodnu priliku da Caci podmetnemo
nogu ili da Dujki sakrijemo neku njenu stvar, ali Leposavu nismo
dirali. Činilo se kao da je izbegavamo, međutim, potajno smo je svi
pomno posmatrali i silno žudeli za njenim društvom. Dok smo čuvali
stoku kraj Konjske, po kosidbi otave, još pre zaranaka smo prekidali
igre klisa ili popića da bismo poterali stado uzvodno, ka velikoj
ćupriji, jer je ona tamo čuvala. Tek kad bi njeno stado podiglo oblak
prašine na putu i mi bismo kretali za njom.
Nekako postepeno i neprimetno prođoše nam dani detinjstva,
ali meni se čini da smo mi do tog saznanja došli prilično naglo i
iznenada. Mene je to saznanje snašlo kada se Dobrica, Leposavin
brat od strica ženio. Ona je već izašla iz osnovne škole i po tadašnjem
seoskom običaju već postala prava velika devojka, udavača. Iako je
bila odličan đak, njeni je nisu dali u srednju školu, jer, po mišljenju
njenog deda Živadina, vrlo naočitog i brkatog starca, koji je, otkako
pamtim, nosio kukljasti štap i sat na lancu u džepu prsluka – sve
školovne ženske su kurve, a njegova unuka je domaćinska kći, pa
takva treba i da ostane.
111