Posle treće čašice rakije, Laki je izvadio iz torbe primerak Blica i
pokazao ga je Lazaru.
„Proverio sam u redakciji sa kog broja su dobili ovo obaveštenje
i nisam se mnogo iznenadio kad su mi dali tvoj broj,“ reče dok je ovaj
čitao članak.
Lazar se nasmejao.
„Šta da ti kažem, istina je da je ovo deo teksta koji sam objavio
na blogu, iz najnovijeg romana koji pišem o tebi… Redakciju Blica,
naravno, nisam zvao, mada broj telefona može da se nađe na mom
sajtu“, rekao je kad je pročitao članak.
„Hoćeš da kažeš, da je neki novinar amater pročitao tvoj blog i
ovo objavio kao vest, i ne proverivši je?“, pitao je Laki Lazara.
„Ne znam šta da ti kažem, osim da sam prilično siguran da
novinari svoje vesti obično ne prepisuju sa sajtova pisaca,“ rekao je
smejući se.
Laki je nasuo još po čašicu rakije.
Lazar mu je nazdravio, gledajući ga u oči: „Hajde živeli, pijemo
sad za tvoj novi život!“
Ispili su naiskap i sipali ponovo.
Lazar je bio par centimetara niži i desetak kilograma lakši Aleksin odraz u ogledalu, skoro potpuno sede kose i brade, ošišan na
keca, u ispranim starim leviskama i majici bez rukava.
„Kako ide tvoja knjiga?“, pitao je Laki. „Jesi li završio drugi
deo?“
Lazar se uozbiljio.
„Završio sam skoro sve, ali mi se nije svideo kraj. Sad imam
ideju da sve promenim. Ubacio sam novi tok, još jednu priču u priči i
ovaj blog sa mog sajta, koji se nekim čudom našao u Blicu, jeste
probni balon, reklamni trik, tek da vidim kakve su reakcije čitalaca
prve knjige, na ovakvu ’odluku’ Alekse Lakića“, objašnjavao je Lazar.
„Mislim, drago mi je da si moje ime upotrebio za ime svog
glavnog junaka, ali, šta da ti kažem, ja još nemam nameru da umirem, ni od infarkta, niti od slomljenog srca, imam još neka posla na
ovom svetu da pozavršavam, pa bih te zamolio, da na istom mestu
gde je izašlo, demantuješ glasine o mojoj navodnoj smrti,“ rekao je
Laki, pola ozbiljno, pola šaljivo.
107