Lazar JANIĆ
ALEKSA LAKIĆ JE ODLUČIO
DA UMRE
Aleksa Lakić je odlučio da umre.
Odluka se stvorila niodkud, između dva dima cigarete, posle
trećeg gutljaja kafe. Do pre nekoliko trenutaka o tome nije imao
nikakvu primisao, ali sada...
Bila je tu.
Sedeo je u svojoj sobi, okružen gomilom, sad je znao, nepotrebnih stvari, koje je godinama skupljao kao bednu nadoknadu za
promašen život. Svaka knjiga, svaka ploča, svaka drangulija u sobi,
imala je svoju priču, svoj blistavi trenutak. Najzad je shvatio, konačno
ostajući sam sa sobom, koliko je sebe zavaravao da je to ono što mu
je potrebno, ono što ispunjava život. Jer, ono što mu je stvarno trebalo, izgubio je pre mnogo godina...
Pokušao je, u tim zadnjim trenucima, prizvati slike dragih ljudi
iz prošlosti, ali one su mu bežale, razlivale se poput pene prosutog
piva koju upija tkanina stolnjaka... Sad je razumeo, o da, konačno je
shvatio, da mu je najvažnija slika pobegla, da ju je u svojoj aroganciji
oterao i odjednom je sebe zamrzeo zbog toga! Tako je to! Onaj ko ti
nedostaje nikad nije tu, a oni kojima ti nedostaješ potpuno su nebitni, nervira te njihova prisutnost i njihova briga za tebe! Pozavideo je
životinjama na nedostatku svesti, moći razmišljanja, na njihovoj
sposobnosti da ne osete patnju kad su site, kad im nije hladno ili
vruće, ili ne osećaju bol tela. Jer, nema te fizičke boli koja se lakše
trpi od duševne boli, emotivne praznine, osećaja izgubljenosti i
promašenosti života..
104