BULEVAR Magazin Br.9 maj 2014 | Page 50

Najnoviji talas u srpskom filmu ili Nova zvezda srpskog filma 1947. godine sa filmom Slavica otpočela je avantura zvana jugoslovenski film (u okviru kojeg posmatramo i srpski). Bila je to partizanska saga – a kakva bi drugo bila te godine?! – koja je podsećala na gubljenje nevinosti: trapavo iskustvo koje otvara vrata novog. Odmah za Slavicom gomila partizana je skakutala po platnu, a ti partizani bili su obavezno prostodušni, neiskvareni, časni, hrabri, nasuprot zlim Nemcima, stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima. Vrhunac partnerske ljubavi sublimiran je u grešnom osećanju, glasno izgovorenom u jednom filmu kome ne mogu da se setim naslova: Volim te više nego Tita. Dramaturgija i karakterizacija svih tih Bitki na neretvi, Kozara, Desanta na Drvar i ostalih Prekobrojnih bili su na nivou Pere Kojota i Ptice Trkačice. 50 | bulevarumetnosti.rs Š ezdesetih godina sledi pokret zvani crni talas, nastao po ugledu na francuski novi talas. Insistira se na estetici, autentičnosti i stvarnoj slici sveta, a ta slika je po crnotalasnim autorima bila mračna, zla, razapeta između erosa i tanatosa. I dok su partizanski filmovi imali junake, crnotalasni filmovi su riznica antijunaka. Reprezenti su Živojin Pavlović (Buđenje pacova, Kad budem mrtav i beo), Dušan Makavejev (Ljubavni slučaj sužbenice PTT), Aleksandar Petrović (Skupljači perja, Biće skoro propast sveta), Želimir Žilnik (Rani radovi) i Kokan Rakonjac (Zazidani, Nemirni). scenaristu Dušana Kovačevića koji je radio sa svim gore pomenutim rediteljima sem Miloša Radivojevića i Đorđa Kadijevića, čija je velika zasluga za uspeh nekih filmova. Devedesete su bile odlično tlo za more patetičnih filmova od ratnih, preko onih gde su kriminalci u fokusu, ubogi život u Beogradu, sudbine izbeglica... Velike teme, a mali filmovi i to mali u pežorativnom smislu. Svi ti filmovi mene asociraju na Krvavu bajku Desanke Maksimović koja je „brala“ čitaoce i poklonike zbog tužnih, istinitih događaja koji su je inspirisali, konkretno streljanje đaka u Kragujevcu, Crni talas jeste bio politička i estetska revolucija, ali nakon nekoliko vrednih ostvarenja autori su se raspršili u političnosti na uštrb estetike. Sedamdesetih, osim mačevanja crnotalasnih i belopartizanskih filmova dobijamo i komedije. A potonje su osamdesetih godina doživele procvat sve sa Tesnim kožama, Žikinim dinastijama, Nije lako sa muškarcima... Nije talas, ali je crno, ali crno kao pokvaren zub. Tada se probija nekoliko autora vrednih pomena koji ostaju „nesvrstani“: Emir Kusturica (Otac na službenom putu, Dom za vešanje, Podzemlje), Goran Marković (Već viđeno, Sabirni centar), Miloš Radivojević (Bube u glavi, Dečko koji obećava, Una, Uvod u drugi život ), Slobodan Šijan (Ko to tamo peva, Maratonci trče počasni krug, Davitelj protiv davitelja), Živko Nikolić (Jovana Lukina, Lepota poroka, Čudo neviđeno, Beštije) i naš prvi horor reditelj Đorđe Kadijević (Pukovnikovica, Leptirica, Beogradska deca, Sveto mesto i serija Vuk Karadžić). Bilo bi nezahvalno ne navesti Film Slavica 51