Najnoviji talas u srpskom filmu ili
Nova zvezda
srpskog filma
1947. godine sa filmom Slavica otpočela je avantura zvana jugoslovenski film (u
okviru kojeg posmatramo i srpski). Bila je to partizanska saga – a kakva bi drugo
bila te godine?! – koja je podsećala na gubljenje nevinosti: trapavo iskustvo koje
otvara vrata novog. Odmah za Slavicom gomila partizana je skakutala po platnu, a
ti partizani bili su obavezno prostodušni, neiskvareni, časni, hrabri, nasuprot zlim
Nemcima, stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima. Vrhunac partnerske ljubavi
sublimiran je u grešnom osećanju, glasno izgovorenom u jednom filmu kome ne
mogu da se setim naslova: Volim te više nego Tita. Dramaturgija i karakterizacija
svih tih Bitki na neretvi, Kozara, Desanta na Drvar i ostalih Prekobrojnih bili su na
nivou Pere Kojota i Ptice Trkačice.
50 | bulevarumetnosti.rs
Š
ezdesetih godina sledi pokret zvani crni talas,
nastao po ugledu na francuski novi talas. Insistira se na estetici, autentičnosti i stvarnoj slici
sveta, a ta slika je po crnotalasnim autorima bila
mračna, zla, razapeta između erosa i tanatosa. I dok
su partizanski filmovi imali junake, crnotalasni filmovi su riznica antijunaka. Reprezenti su Živojin
Pavlović (Buđenje pacova, Kad budem mrtav i beo),
Dušan Makavejev (Ljubavni slučaj sužbenice PTT),
Aleksandar Petrović (Skupljači perja, Biće skoro
propast sveta), Želimir Žilnik (Rani radovi) i Kokan
Rakonjac (Zazidani, Nemirni).
scenaristu Dušana Kovačevića koji je radio sa svim
gore pomenutim rediteljima sem Miloša Radivojevića i Đorđa Kadijevića, čija je velika zasluga za
uspeh nekih filmova.
Devedesete su bile odlično tlo za more patetičnih
filmova od ratnih, preko onih gde su kriminalci u
fokusu, ubogi život u Beogradu, sudbine izbeglica...
Velike teme, a mali filmovi i to mali u pežorativnom
smislu. Svi ti filmovi mene asociraju na Krvavu bajku Desanke Maksimović koja je „brala“ čitaoce i poklonike zbog tužnih, istinitih događaja koji su je inspirisali, konkretno streljanje đaka u Kragujevcu,
Crni talas jeste bio politička i estetska
revolucija, ali nakon nekoliko vrednih
ostvarenja autori su se raspršili u političnosti na uštrb estetike.
Sedamdesetih, osim mačevanja crnotalasnih i belopartizanskih filmova dobijamo i komedije. A potonje su osamdesetih godina doživele procvat sve
sa Tesnim kožama, Žikinim dinastijama, Nije lako
sa muškarcima... Nije talas, ali je crno, ali crno kao
pokvaren zub. Tada se probija nekoliko autora
vrednih pomena koji ostaju „nesvrstani“: Emir Kusturica (Otac na službenom putu, Dom za vešanje,
Podzemlje), Goran Marković (Već viđeno, Sabirni
centar), Miloš Radivojević (Bube u glavi, Dečko koji obećava, Una, Uvod u drugi život ), Slobodan Šijan (Ko to tamo peva, Maratonci trče počasni krug,
Davitelj protiv davitelja), Živko Nikolić (Jovana
Lukina, Lepota poroka, Čudo neviđeno, Beštije) i
naš prvi horor reditelj Đorđe Kadijević (Pukovnikovica, Leptirica, Beogradska deca, Sveto mesto i serija Vuk Karadžić). Bilo bi nezahvalno ne navesti
Film Slavica
51