Kako je riba postala laka
Pre neki dan sam otišao na pijacu da kupim skušu za ručak. Prošlo je dosta vremena
otkada sam kupovao ribu, pa sam pratio nos do štanda sa raznobojnim smradovima
rečno-morskog porekla. I imam šta da vidim!
P
relepa prodavačica oko koje se raširila aura mirisa.
Što sam joj se više približavao, manje sam imao
utisak da će da me zaskočiti neki vodozemac muljno-peščanog porekla. Nakon uljudnog dobar dan,
usledilo je:
Skušu, jedno kilo, eventualno kilogram.
-Ali, gospodine, to u šta ste uperili prst nije skuša, to
je oslić.
Pardon, daćete mi oslića, istu količinu, to ne moram
ni da čistim.
-Izvolite gospodine, prijatno!
Užurbano ulazim u stan, otvaram kesu sa neživim,
na nekom boljem mestu oslićima i vidim interesantan papirić. Pomislih da je račun, sve je sada
fiskalno. Umesto računa me je sačekao broj telefona ispod ženskog imena... Prošlo mi je svašta
kroz glavu, ali mi je bilo neverovatno što se ni malo nisam potrudio, a dobih scenario koji nisam ni
mogao zamisliti....
Zapravo i nisam, riba mi se jede, a skušu sada neću ni
da kupim.
Iz meni nepoznatog razloga sam uzeo kućnu vagu
za merenje artikala pred filovanje torte, baš da vidim dal’ to ima kilo i po... Nema! Kilogram i 200
grama, a 300 grama papirić ne može da ima, pa da
me… Neću joj se javiti, možda je kosa u stvari perika, moguće da to nije ona već svoja sestra, varala bi
me u poznim godinama…
-Ma nisam mislila na to, nego... odsečni ste ovako…
Nećemo se najesti danas, danas je riba postala laka.
-A vi ste neki baš žustar mladić…
Možda malo, stvarno nisam spreman za ovu konverzaciju na pijaci. Nego, ako možete to da spakujete, tih
kilo i po, pa da idem ja, ostavio sam šporet uključen.
40 | bulevarumetnosti.rs
Piše: Bojan Glišić a.k.a Rezon
Dizajn: Branislav Pantić
41