Mi, izbrisani
(pod globalnom gumicom)
D
a li je lako izbrisati ljude? Osobe koje su postojale, živele, bile deo nečega, deo sveta? Osobe sa
kojima smo delili prostor, vazduh, reči, ideje? Izbrisati ih iz misli, iz sećanja, iz osećanja, iz snova, iz života? Zašto ne? Zar mi to ne radimo stalno, brišemo
jedni druge, poput crteža kojima nismo zadovoljni,
pogrešno napisanih reči, ili mrlja na zidu koje nam
kvare estetiku? Zar ne nastojimo da ubedimo sebe
kako je svako zamenjiv, kako nije jedini, kako je (tuđi)
život ništa više do potrošne robe? Još jedan u nizu
nesrećnih slučajeva, sporedni gubitak, koleteralna
šteta… A gde smo, onda, MI u svemu tome? Evo nas,
tu. Živimo svoje živote, ili barem živote za koje mislimo da su naši, čekajući da budemo izbrisani…
„Mi, izbrisani” je vrlo smeo roman Slobodana Vladušića, roman koji protivureči društvenim konvencijama, prkosi komformističkim pravilima života,
stavlja pod lupu učešće tehnologije i njen uticaj na
naš svakodnevni život… Predstavlja kritiku društva
na globalnom nivou, kao i kritiku (mnogobrojnih)
pojedinaca u društvu, koji svojim (ne)doprinosom
omogućavaju takvo stanje.
30 | bulevarumetnosti. rs
Njegov roman ilustruje jedan svet, izgubljeni svet
koji počiva na ostacima nekadašnje kulture, ruiniran sistemom današnjice i slabim izgledom za i
malo boljom budućnošću. Ipak, omladina, koja suočena sa takvom situacijom pribegava kontrakulturi, oformila je jedan drugačiji, novi svet, njihov
svet, svet čiste metafizike i idejnih dostignuća,
elektronski, virtuelni svet u kome svako može da
bude ono šta želi, kreirajući sebi sopstveni identitet. Taj svet ujedno povezuje ljude koji fizički pripadaju onom drugom svetu, svetu moralnog ništavila. Ljudi koji se upoznaju i ostvare kontakt u
„Metropolisu” (virtuelnom svetu) imaju prilike da
jedni druge pronađu u stvarnom, manje savršenom
svetu (ukoliko to zaistažele). Ovakav način upoznavanja mogao bi da se protumači kao aluzija na
društvene mreže i sve druge „internet zablude” kojima je mlađi, a često i stariji deo populacije (i više
nego što možemo da zamislimo!) veoma sklon, time određujući sebi jedan zatvoren i ograničen vid
socialne interakcije. Taj „nestvarni” svet predstavlja
neku vrstu broda za spašavanje, te bežanja od
„stvarnog” sveta, u kome mladi (a i oni stariji) pronalaze sebi oduška. Ali šta biva ako kapetan i posada broda, pošto su uzeli prihode od virtuelne plovidbe, napuste brod, a putnici ostanu sami na sred
okeana, onemogućeni da se spasu sa broda koji tone? Treba reći nešto, učiniti nešto… ali šta? Da li će
naš glas iko čuti, da li će iko obratiti pažnju na nas,
da li će nas iko saslušati i udostojiti pogleda pre
nego što budemo zauvek izbrisani? Jedan manje,
dvoje, četvoro, dvadesetoro, stotinak… zar je uopšte bitno? Svet zbog nas sigurno neće nestati, a ni
oni koji ga čine takvim… Možemo li učiniti bilo šta?
Možemo, naravno. Da verujemo da možemo!
31