Scena
kao
drugi
Dom
20 | bulevarumetnosti.rs
A
ko se pitate da li je naslov mogao
biti drugačiji ili živopisniji od ovoga, odmah da vam kažem – nije. Ali
je istinit. Zaista, njen hobi, a i posao vezani su za te daske koje život znače.
Ne, nije glumica, ali može da vas podjednako zapanji i ostavi bez daha svojim performansom koji takođe može da parira jednoj
dobroj ulozi u nekom mjuziklu recimo.
Kada je ne vidite da lebdi i leprša po sceni, onda to verovatno radi u vazduhu, na akrobatskoj svili. A kada nije na sceni uopšte, onda je verovatno negde iza nje ili
u publici, razmišlja o najsitnijem detalju koji se nalazi
na istoj. Zaista, ima li boljeg načina da scenograf
isproba funkcionalnost svog rada nego da i sam nastupa na njoj? A sve to počelo je jedne lepe večeri, od
predstave koja je od prvobitne fascinacije prerasla u
jednu (zdravu) opsesiju plesom i akrobacijom koja traje i dan-danas. O „Cirkusferi”, akrobacijama, a i svemu
što nosi ovaj cirkus zvani život (momenat dramatičnosti), popričali smo sa Hristinom Šormaz.
Kako je počelo interesovanje za scenu, uređivanje, a potom i nastupanje na istoj?
Počelo je još u osnovnoj školi. Kao i većina devojčica,
maštala sam da se bavim glumom i plesom, ali to se
zadržalo samo na smišljanju koreografija sa drugaricom i sestrom u našoj sobi. Kako sam volela da crtam, izjavila sam da ću ipak biti kostimograf. Imala
sam osam godina fore da se predomislim, ali sam se
samo malo preusmerila i upisala scenografiju na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu. Tokom
studija pogledala sam predstavu savremenog cirkusa
21