Ipak, autori knjige ne navode da li je bitan sadržaj
koji se sluša i komentariše i način na koji se to radi.
Zato prosečna pinktastična gledateljka nadolazećih kineskih sapunica (da, one stvarno dolaze!) u
aspiracijama ka grandioznim zvezdama i misli da
se njena uzbuđenost i istovremena tuga zbog finala i kraja nekog životinjskog rijalitija, koje prati i
otvorenom telefonskom vezom sa drugaricom, računa kao doprinos kulturnoj komunikaciji. Bila bi
razočarana saznanjem da se ne računa. Bar ne na
mojoj ravni planetarnog izopštavanja tih i takvih.
Farmu na stranu, ono što stručnjaci nazivaju difuzijom kulture i treba da bude zajedničko igralište
cele kulturne javnosti. Ona je odavno podeljena na
užu (i sužavajuću), aktivnu i na pasivne primaoce
poruka. U kojoj smo grupi, malo je reći da zavisi od
tone faktora –počevši od porodičnog okruženja i
najranijih vidova inkulturacije, preko građenja i negovanja kulturnih potreba i interesovanja tokom
celog života, sve do pomenutog budžeta. Jasno je
da kulturni razvoj ne sme biti oslonjen isključivo na
zvanične kanale, kojima sleduje i prateća odgovornost. Nije sporno da građani za koje postojeće institucije kako-tako osmišljavaju, prezentuju i
usmeravaju kulturni program treba da budu aktivna komponenta. Ni zbog koga drugog, već zbog
sebe.
U traženju raznolikosti značenja izraza „spontana
difuzija kulture“ nisam mogla da se otmem utisku
da nešto ne zvuči kako treba. Tako i otkrih da je sama difuzija po (zaboravljenoj) definiciji spontani
proces, pa se cela konstrukcija izraza čini pleonastičnom. Međutim, dobila je opis spontana iz potrebe da se naglasi suprotnost sa organizovanom
– planiranom difuzijom kulture, bez koje mi se čini
da je nemoguća. U onom aspektu u kome je sama
9