Smatraš li da bi tvoj akademski put bio lakši da si manje
talasao i da si se fokusirao npr. na priznate autore poput
Šekspira, Šoa, Bajrona i sl. umesto što si se borio za horor?
Koja su bila tvoja očekivanja od bloga kada si počeo
da ga pišeš i da li te je iznenadio uspeh koji je The
Cult of Ghoul postigao?
Ne. Moja borba za horor nema mnogo veze sa horor-sudbinom koja me je zadesila na niškom univerzitetu. Bilo bi, možda, lepo i romantično da mogu reći
kako sam postao žrtva borbe za akademsko prihvatanje horor žanra, ali istina je daleko banalnija i tipično
srpska: ostao sam bez posla zato što sam povredio sujetu jedne nesrećne, neostvarene žene opsednute time da uvek i svuda dominira i da preti autoritetom koji nije zasnovan na stvarnim postignućima (radovima,
knjigama) nego na goloj poziciji onoga ko te drži u šaci kao mentor i predmetni profesor pa očekuje da poslušno i bespogovorno igraš na svaku melodiju koju
izvoli zasvirati. Meni je bilo preče da sačuvam kičmu
nego posao i, eto, nije mi došao glave horor žanr, već
horor srpskog visokog obrazovanja.
Nisam imao naročita očekivanja niti planove sa
blogom The cult of ghoul , osim što sam osećao da
mi je potrebno onlajn mesto gde će moje prisustvo
biti značajnije i ozbiljnije nego što su to forumi.
Drugim rečima, forum mi je, kao forma, postao tesan i nepraktičan, a pokušaj pokretanja sopstvenog
sajta neslavno je propao jer je bio preskup, a za te
novce od angažovanih kvazimajstora nisam dobio
ni blizu onome što smo dogovorili. Blog je bio nužno zlo i rezervni plan, ali eto – pet godina kasnije
on je izrastao u i te kako relevantno mesto gde čitaoci i gledaoci ekscentričnog ukusa mogu da pronađu vrstu kritika, intervjua, putopisa, eseja i uopšte pristupa kritičkom promišljanju kakve drugde
na netu teško mogu naći.
Kako stati na put „hororu srpskog visokog obvrazovanja“?
Ima li nade za posrnulu srpsku produkciju? Koje autore vidiš kao nadu da se na ovim prostorima napravi nešto lepo i vredno?
Horor srpskog visokog obrazovanja deo je horora Srbije danas: njene posrnule kulture i obrazovanja, njene
posrnule ekonomije, posrnulog čitavog bića – deo
obezvređenosti kulturnog i umetničkog nasleđa, i posledica je odliva mozgova kao i negativne selekcije
sporovođene prethodnih decenija. Rezultati svega toga su dalekosežni i pogubni. Tome stati na put znači
načiniti promene toliko radikalne i suštastvene da su
one, u ovim mračnim vremenima, praktično nezamislive sa kadrovima koje imamo, sa vlasti koja je takva
kakva je... Danas se traži poslušnost (partijska disciplina, pre svega), a ne mišljenje svojom glavom, jednoumlje je na ceni, a ne autsajderi, slobodni umovi, ne
pluralizam... Vladajuća stranka promoviše kao vrhovnu
vrednost to što odluke donosi jednoglasno: bez uzdržanih, bez glasova protiv – i to je strašno. To je horor.
Bojim se da nema nade. Bioskopi su pred izumiranjem, novi autori su idejno i st