kok, Polanski, Kjubrik na filmu), ali čak i tada se nije govorilo o hororu, nego se pribegavalo eufemizmima:
„fantastika”, „priče tajanstva i mašte”, „saspens”, „natprirodni triler” i sl. Naprosto, već i sam termin „horor”, odnosno „strava i užas”, ovde je posmatran kao stigma. Generacije i generacije su odrasle sa takvim nazorima. Zato
je trebalo da stignu novi, mlađi teoretičari, koji nisu zadojeni takvim predrasudama i da počnu novim očima da
posmatraju (i re-evaluiraju) tradiciju horora. Brže su reagovali filmski kritičari i teoretičari (Ranko Munitić, Bogdan Tirnanić, Nebojša Pajkić...), dok je proučavaocima
književnosti trebalo mnogo više vremena da prihvate
mogućnost vrhunske vrednosti u delima strave i užasa.
Usavršavao si se na kalifornijskom univerzitetu Berkli,
kaži nam u čemu su razlike, a u čemu sličnosti u pristupu izučavanja i recepcije horor žanra u SAD i Srbiji?
Najveća razlika je u tome što se na Berkliju kao najnormalnija stvar nalaze, pored ostalog, i kursevi o gotskoj
književnosti i horor filmu, dok ih kod nas za sada nema.
Ipak, sa modernizacijom nastave, sa uvođenjem izbornih kurseva i novih master programa otvorena su vrata i
za takve kurseve – samo što je za sada malo onih koji bi ih uopšte držali, ili mogli da drže. Nadam se da
ću vrlo uskoro biti u prilici da nešto preduzmem na
tom planu, samo ukoliko se vratim na fakultet. Pošto horor u našoj akademiji nema dovoljnu recepciju da bi se govorilo o nekakvim tendencijama, ne
mogu ni da pravim paralele između „tamo” i „ovde”,
odnosno između nečega i – (skoro) ničega.
Roman ću objaviti sam, jer mi nijedan
drugi izdavač nije ponudio povoljnije
uslove od onih koje mi nudi Ghoul Press.
49