opet nespojivo, savršeno jasno i bez nekog smisla,
bez definicija i stega, potpuno slobodno i neverovatno zabavno, baš kao i muzika koju su pisali.
vo je sastavljao svoje kapljice, odlučan da se vrati
snažniji i pokaže svima svoju jačinu.
Šta nije štimalo? Fenomenalan zvuk, nezaboravna
muzika, neverovatan ritam. Optimizam koji izbija
iz svke note, zarazna energija iz svakog tona. Da li
je to opet ona čuvena priča o genijalcima ispred
svog vremena? Da li baš niko nije imao sluha za ovu
vrstu muzike? Da li je razlog taj što je prvi put sviran funky u Jugoslaviji? Što nije bio dovoljno poznat kod nas? Ostaje nam samo da nagađamo, nažalost, album nije doživeo neki značajniji uspeh.
Tako je i bilo. Nekoliko godina nepokolebljive vere
u ono što radi, komponovanja instrumentalne muzike, a možda i boravak u Londonu, potvrdili su
pretpostavku o lošem tajmingu. Satisfakcija stiže
1988. Na Zagreb festu, kada pesmom Tebi pripadam, nudi ponovo funky zvuk i modernu produkciju, a zauzvrat dobija nagradu stručnog žirija i nagradu za najbolju pesmu. Diskografske kuće,
rumene od stida, pokajnički otvaraju vrata, sada
nestrpljivo iščekujući prvi Dinov album.
Snažan talas Dinovog optimizma grubo je udario u
obalu razočarenja, ali se poput pravih talasa nije
razbio. Povukavši se privremeno na pučinu, strplji-
Dino je u transu. Ne vidi i ne čuje ništa osim inspiracije, koja mu nezaustavljivo, poput vulkanske lave, kulja ispod kože, sipajući note svuda okolo. On
42 | bulevarumetnosti.rs