I
feeeeeeeeeeeeeel good! Krik Džejmsa Brauna
dok se poput čigre vrteo po pozornici, spuštajući
se i podižući iz špage s lakoćom, kao da je to najprirodnija stvar na svetu, prikovao je pogled jednogodišnjeg dečaka za ekran pojačanog televizora.
Širom otvorene crne oči radoznalo su pratile šta se
dešava, dok je na usnama rastao začuđen, stidljiv
osmeh.
Tog 20. 08. 1965. svi ukućani užurbano su radili na
pripremama prvog rođendanskog slavlja malog Dina, ne stižući uopšte da obrate pažnju na njega.
Rukica podignutih visoko iznad glave, jedva održavajući ravnotežu, nespretno se pridizao iz čučnja
pokrećući mala stopala zagolicana muzikom. Poigravao se svilenkastom crnom kosicom, a trube su
neumorno izmamljivale cik iskrenog dečijeg oduševljenja iz široko otvorenih nasmejanih usta. Ni
zvono na vratima, ni uporni pozivi roditelja da vidi
ko je došao, nisu mogli da mu skrenu pažnju. Njegovo slavlje uveliko je trajalo.
Neko bi pomislio da će opojni morski vazduh, udaljeni krici galebova i opuštajući šum talasa smiriti
svačiji temperament. Ne i Dinov. Od momenta kada
je prvi put stao na noge, one se više nisu smirivale.
Jurcao je za loptom po plaži prestižući ostalu decu,
zaustavljajući se samo kada bi se od negde začuo
zvuk muzike. Ukopavajući se u mestu, slušao bi zaneseno, potpuno prenet u neku drugu dimenziju,
da bi sa poslednjim taktovima ponovo odjurio, nestajući poput vetra.
Glomazne kamere zuje pred očima petogodičnjeg Dina. Kulise se podižu, reflektori
blješte. Nestrpljivo
mlateći nogicama,
vrpolji se na stolici,
ometajući frizerku koja bezuspešno pokušava da ga očešlja.
Osvrćući se na
sve strane,
znatiželjno
posmatra gu-