Volela bih da sad izgovorim ono čuveno „šalu na stranu”, ali šta je danas šala, šta zbilja, šta je smešno, a šta
žalosno?
Da li je ikom bitno što je Beograd baš za njegove vladavine od turske kasabe postao pravi grad, a štrokavi
uzani sokaci prave ulice? Srbiji je, izuvajući blatnjave opanke, konačno obuo cipele, prigušujući laganim balskim korakom valcera pištav, agresivan zvuk
zurli. Možda bi kreatorima bilo zanimljivo da su danas tako obožavane šalvare u to vreme teškom mukom proterane i zamenjene haljinama, a tabloidima
da su održavani prvi balovi u Srbiji. Biznismenima
i njihovim sponzorišućim satelitima možda bi značilo to što je knez uveo srpski novac (mada, koliko
vidim, oni preferiraju stranu valutu). Da li je ikom
bitno to što je, baš zahvaljujući „tom tipu”, izgrađeno Narodno pozorište, teškom mukom u paklenim
vremenima. Još tada se Srbija ponosila Narodnom
bibliotekom i Narodnim muzejom, štamparijom.
Građene su osnovne i srednje škole, postojala su
pevačka društva. Beograd se ponosio Visokom
školom sa tri fakulteta, a za studije srpske dece u
inostranstvu, baš taj knez je obezbeđivao stipendije. Osnovao je i srpsku Poštu. Možda nije znao
baš za termin „ekologija”, ali je još tada shvatio
njen značaj, donoseći stroge zakone za očuvanje
šuma. Današnji kapetani rečne plovidbe s ponosom bi trebalo da izgovaraju baš njegovo ime,
jer je ustanovio temelje rečne plovidbe po Dunavu i Savi. Za kulturu je uradio više nego što
mu je dozvolio kratak život.
Baš TAJ čovek sedi na tom prokletom konju i
zove se knez Mihajlo Obrenović.
Piše: Tatjana Radonjić
Dizajn: Luka Tilinger
25