Oni bi sigurno dobili onaj nepostojeći posao sa Infostuda.
Iako dobar deo aktiviranja publike leži u njenoj volji, ne smemo izgubiti iz vida objektivnosti „koje
ometaju zadovoljenje kulturnih potreba“ u ovoj
never-ending trci sa preponama. Neadekvatnosti
kulturnog programa, autori knjige koja se našla u
šakama pominjane gledateljke, dodaju lošu materijalnu situaciju pojedinca i njihovih porodica i nedostatak slobodnog vremena. Možda nam opet,
kao u šezdesetim, treba demokratizacija kulture.
Možda bi se tada neki odlepili od takmičarski nekvalitetnog TV programa i posetili besplatne pozorišne predstave, projekcije filmova i pozajmili knjigu iz biblioteke „na lepe oči“. To „možda“ će i
ostati samo možda, jer nikada nećemo imati stoprocentno demokratsku kulturu.
Iz reči stručnjaka jasno zaključujemo da je promovisanje i širenje kulture na svima nama, što pomalo
zvuči propagandno-demagoški. Nije da kultura ne
može biti na dobitku od pozitivne propagande, ali
problem se javlja na drugom mestu. Do spoticanja
dolazi jer uopštenost takvih, čini se, olako izgovorenih reči upućuje da je svaki vid površnog komentarisanja žute štampe i treš muzike od strane najšire publike jedinstveni i potrebni doprinos kulturi u
zapećku. A gde i pročitate takve tvrdnje, ne uspevate da nađete njihovo preciziranje. Trudim se da
verujem da im na pameti nisu primerci poput naše
pinktastične plavuše (prosto mora biti plavuša, zar
ne?).
Pitanje je zato: gde je granica – gde prestaje laičko,
kulturno gotovo beskorisno prevrtanje kanala i
stranica ispunjenih entertainment (ili u najbolju
ruku infotainment) sadržajima, a gde počinje ona
11