skom slikom. Zadatak filma je
nešto drugo. Gde god da živim, interesovale bi me te subverzivne teme i likovi.
Kada sam predložio tebe za
intervju, reakcija nekih kolega u časopisu bila je u stilu
„jao ne, zašto baš te gadosti”.
Kako se odnosiš prema tome
što verovatno većina publike u
Srbiji i dalje ne vidi „Porno bandu” kao kritiku sistema koji upravo proizvodi „te gadosti”, i ne doživljava pravi efekat umetničke
borbe, već samo „šok”, „horor”, ili,
najbanalnije, „pornić”?
Karakeristično za palanački mentalitet je da preferira udobnost, iliti „mir
materice”. Međutim, kad-tad moramo izaći iz te udobnosti koju nam
materica nudi i stupiti u akciju,
prevazići pasivnost. Gadno, neprijatno, šokantno... Mogu takođe biti estetske kategorije.
Dalje, drugi problem je sto se
ovde film čita kao socijalno-politički angažovan samo
ukoliko je realističan i ako je
taj angažman na prvu loptu i
prst u oko. Sve ostalo se ne čita.
To je veliki problem.
Kako do življavaš to što neki
od kritičara i onih koji prate
film u Srbiji stavljaju „Por-
no bandu” u isti koš sa „Srpskim filmom” (meni lično
potpunim promašajem, nedostojnim ozbiljne diskusije), „Šišanjem”, od nešto
skorije i sa „Klipom”, pod
opštom odrednicom „novi
srpski film”? Šta je sa nekim
drugim sjajnim ostvarenjima
u poslednjih nekoliko godina,
poput „Beogradskog fantoma”
ili „Tilva Roša”?
Naziv „novi srpski film” prvi je upotrebio Dimitrije Vojnov, pišući o „Šejtanovom ratniku” Steve Filipovića. Posle je naziv počeo često da se koristi,
ali samo u Srbiji, a van Srbije ga koristi jedino hrvatski kritičar Nenad Polimac. Međutim, kada se pogledaju
regionalni tekstovi o filmu, vidi se
da je i te kako zapažen talas srpskih subverzivnih filmova.
Među te naslove oni najčešće ubrajaju, pored „Porno bande”, „Klip”, „Srpski film” i „Šišanje”.
Ono što je jasno je da je
srpska kinematografija
konačno živnula i da su
počeli da se pojavljuju
neki sveži filmski pogledi i zanimljivi autori. Posto