Ova dva citata su tematski potpuno različita,
ali stilski oba imaju autentičnost (gradovi i Van
Gog iz ličnog ugla), a ta autentičnost je literarno
artikulisana. Sinestezija, jer dok čitam citirano ja
pored što čitam i vidim Van Gogov autoportret,
čujem oca i sina kako se domunđavaju, osetim
ukus knedlički. Ali i razumem, da je Kafka bitan za
Valjarevića kao i lepa Kristin Katner i pivo.
Srđan Valjarević je nepretenciozan i oslobođen od
svih moranja i konvencija. Radio kao metalostrugar,
moler, trgovac fotokopir aparatima, pikao
fudbalicu, nije studirao, a opet obrazovan, načitan
i odličan pisac.
U pesmi Klinč II možemo videti samosvest i
poetiku Srđana Valjarevića:
„Za početak, ne bih da se pravim važan,
kao dete
roditelji me nisu oblačili u mornarsko odelo.
Otac nije pušio lulu. Majka je,
obično nedeljom uveče,
hodala hodnikom stana na petom spratu
stambene zgrade
sa plastičnim viklerima u kosi.
Sestra je sa udvaračem stajala u ulazu zgrade.
Nisam učio latinski jezik, nisam bio
talentovan za crtanje,
oduvek nepravilno izgovaram neke reči
maternjeg jezika.
Nisam učio biologiju, hemiju,
fiziku, matematiku.
Svetsku istoriju sam poznavao površno.
Čitao sam samo ono što me ne bi zamorilo
u prvih tridesetak redova.
66 | bulevarumetnosti.rs
Filozofiju nisam poznavao uopšte. Nisam
naučio ni šah da igram.
Hteo sam da kažem,
da sam i takav bio oduševljen sopstvenom
rukom na hartiji,
da čak i ja mogu da pišem
i da mi to bude važno.
Dao sam, odnekud, sebi pravo na to.
Pa čak i da to nazovem radom.
I sad, dok mi zelena gusenica preko
zgloba leve ruke, ne prekidam ovo što bih
da otpevam hemijskom olovkom
u tri prsta desne šake.
To zovem radom.
Znam koliko sam u svemu krt,
tanak, lomljiv.
Sopstvena zamućenost me je naterala
da kroz ispruženu ruku
po hartiji poređam slova preko kojih kao
cevkom iz bare
mogu da dišem, hvatam vazduh.
I tek onda, počeo sam da učim.
Tankim vrhovima prstiju
počeo sam da pevam
i osetio da je to jedva vidljivo:
puckaju mi nožni zglobovi, kolena, lakat,
vratni pršljen i ramena
kad se protegnem:
sve to ipak vredi. “
U ovoj pesmi on parodira biografije pisaca, sve sa
očevima sa lulom, i njima u mornarskim odelcima,
sve sa neizbežnim latinskim. No, on nam pripoveda
o tome da i dosadna svakodnevnica i odsustvo
poetičnog mogu biti poetični ako im pristupimo