neknjiževnih pobuda našli na listi obavezne
školske lektire i da današnjim klincima to može biti
dvostruko odbojno: em daleko, em treš.
Onda sam gledala film Overena kopija (Copie
conforme, 2010) i raspravu između El (Žilijet Binoš)
i Džejmsa (Vilijam Šimel) o nekoj toskanskoj statui,
gde DŽejms tvrdi da je bezvredna, a El govori o
tome kako se njoj dopada. Elina kritika je bila
lična i impresionistička, a DŽejmsova akademska,
suvoparna i matematička. Na pitanje da li ja
imam pravo nešto da volim, a nešto da ne volim,
odgovaram sebi sa DA. Jer imam pravo na izbor. I u
opštem smislu, i u kulturnom i literararnom.
Građa književnosti su reči, ali estetska građa
književnosti su stilske figure. Od metafore, preko
poređenja do metonimije i ostalih, mnogobrojnih.
Umetnički tekst ima estetske obaveze prema
čitaocu, ali ispunjenje tih obaveza nije garancija da
mi to moramo čitati i, ako pročitamo, da će nam se
dopasti. Estetičnost je cenzus. No, pored nje, tu su
bitni i neki drugi faktori.
62 | bulevarumetnosti.rs
Onda, niotkuda, došeta Srđan Valjarević. Romani
Dnevnik zime, Dnevnik druge zime, Komo, List na
korici hleba, Ljudi za stolom i pesme Džo Frejzer
i 49 (+24) pesama. I na moje dileme dobijem
odgovore od neupitanog Srđana. Prvo naletim na
pesmu Ono malo o poštenju:
„Bolestan, ležeći u krevetu
Sa nekom groznicom i temperaturom,
Gledam u knjige,
tri knjige, tu kraj mene,
Na stolici.
Zašto ja baš to čitam?
Zar mene baš to zanima?
Tako, tokom dana,
Više puta utonem u san, topao.
Sanjam, naravno, sve.
Kasnije, probudim se i uzimam
Jednu od knjiga, listam,
Blenem u rečenice i u stvari
Više osluškujem taj tekst
nego što ga pratim.
Više čak nego što me zanima.
Pustim se niz stranicu.
Osluškujem, rekoh. I stalno očekujem
nešto tiho,
nešto u blizini, jedva čujno. “