BULEVAR Magazin Br.5 januar 2014. | Page 62

neknjiževnih pobuda našli na listi obavezne školske lektire i da današnjim klincima to može biti dvostruko odbojno: em daleko, em treš. Onda sam gledala film Overena kopija (Copie conforme, 2010) i raspravu između El (Žilijet Binoš) i Džejmsa (Vilijam Šimel) o nekoj toskanskoj statui, gde DŽejms tvrdi da je bezvredna, a El govori o tome kako se njoj dopada. Elina kritika je bila lična i impresionistička, a DŽejmsova akademska, suvoparna i matematička. Na pitanje da li ja imam pravo nešto da volim, a nešto da ne volim, odgovaram sebi sa DA. Jer imam pravo na izbor. I u opštem smislu, i u kulturnom i literararnom. Građa književnosti su reči, ali estetska građa književnosti su stilske figure. Od metafore, preko poređenja do metonimije i ostalih, mnogobrojnih. Umetnički tekst ima estetske obaveze prema čitaocu, ali ispunjenje tih obaveza nije garancija da mi to moramo čitati i, ako pročitamo, da će nam se dopasti. Estetičnost je cenzus. No, pored nje, tu su bitni i neki drugi faktori. 62 | bulevarumetnosti.rs Onda, niotkuda, došeta Srđan Valjarević. Romani Dnevnik zime, Dnevnik druge zime, Komo, List na korici hleba, Ljudi za stolom i pesme Džo Frejzer i 49 (+24) pesama. I na moje dileme dobijem odgovore od neupitanog Srđana. Prvo naletim na pesmu Ono malo o poštenju: „Bolestan, ležeći u krevetu Sa nekom groznicom i temperaturom, Gledam u knjige, tri knjige, tu kraj mene, Na stolici. Zašto ja baš to čitam? Zar mene baš to zanima? Tako, tokom dana, Više puta utonem u san, topao. Sanjam, naravno, sve. Kasnije, probudim se i uzimam Jednu od knjiga, listam, Blenem u rečenice i u stvari Više osluškujem taj tekst nego što ga pratim. Više čak nego što me zanima. Pustim se niz stranicu. Osluškujem, rekoh. I stalno očekujem nešto tiho, nešto u blizini, jedva čujno. “