ostavlja kritičare bez reči, ubeđene da se radi o pevačkom čudu, sa grlom koje ima nekoliko glasova.
„Zlatna vrata” Milanske skale otvaraju se sama, a sa
njima i vrata svih svetskih operskih prestonica. Primećujući da joj kilaža sve više smeta, da sve više
otežava njeno kretanje i disanje, odlučuje da smrša
i gubi gotovo 40kg.
Slede neprekidna gostovanja, Amerika, Evropa, Japan… Njen repertoar obuhvata najveće role najpoznatijih opera. U dugačkom nizu smenjuju se Magbet, Lučija od Lamermura, Trubadur, Toska, Travijata,
Rigoleto… Kako nijedan uspeh ne može biti potpun
bez zavisti, zavideli su i njoj. Njenu sklonost ka perfekcionizmu ljudi su tumačili kao hirovitost, a mukotrpno sticano samopouzdanje kao aroganciju.
Baš kada je sve što joj se dešavalo počelo da liči na
bajku, a ono što je osećala – na sreću, upoznaje
svoju zlu kob, Aristotela Onazisa. Tridesetčetvorogodišnja Marija konačno shvata razliku između
iskrenog prijateljstva koje je imala sa svojim mužem i ljubavi čoveka koji je nije obožavao, već voleo
iskreno i strasno, sa kojim je doživela najlepše i
najbolnije trenutke u životu. Ali i čoveka koji se nasmrt plašio i panično bežao od ljubavi koju je osećao prema njoj, shvatajući da ga čini slabijim, emotivnijim, ranjivijim, što sebi nije smeo da dozvoli.
Njen život zauvek postaje njegovo vlasništvo. Zbog
njega se razvodi, bez razmišljanja napušta pevanje,
možda baš zato što u ljubavi prema njemu pronalazi sve svoje role. Volela ga je strpljivo kao Ćo Ćo
San, iskreno kao Aida, bezuslovno kao Toska, nežno
kao Mimi, strasno kao Karmen, vragolasto kao Rozina. Zbog njega je pokušala da izvrši samoubistvo,
kao Lučija. Uz njega je doživela izdaju kao Đilda, ali
48 | bulevarumetnosti.rs
i konačno, nažalost, prekasno priznanje te ljubavi,
baš kao i Violeta.
Četrdesetdvogodišnja senka Marije Kalas vraća se
ponovo na scenu. Oslabljeno srce nastavlja da krvari iz rane nanete Kupidonovom strelom. Glas je
drugačiji, slabiji, nežniji, a blistave iskre lucidnih
crnih očiju sada su prekrivene tamnim velom tuge.
Odsutnog pogleda zauvek zarobljenog u prošlosti,
ipak se ne predaje. Nastupa u Parizu, Njujorku,
izvodeći Normu, Tosku.
Ne obazirući se na savete lekara, koji joj posle kolapsa u prvom činu strogo zabranjuju dalje predstave,
ipak nastupa još jednom. Možda u želji da se u stilu
prave nepobedive dive dostojanstveno oprosti od
scene, a možda u stilu „prave” Marije, u inat svima.
Sa Toskom je započela, sa njom je i završila svoju
opersku karijeru.
Onazis joj je udahnuo život, a njoj je pripao njegov
poslednji dah, opraštajući mu sve po ko zna koji
put, sedeći pored njegove bolesničke postelje, držeći ga za ruku.
Godine 1977, 16. septembra, kada se poklonila poslednji put, ovog puta Anđelu smrti, pored nje nije
bilo nikog. Njen pepeo je razvejan po Egejskom moru, po njenoj želji, nadajući se da će bar neka njena
trunčica završiti na ostrvu na kome je On sahranjen.
Piše: Tatjana Radonjić
Dizajn: Marija Đeranović