u sebe, bez trunke samopouzdanja, četrnaestogodišnja devojčica sa glasom koji je još mutirao, slušala je odluku „strašnog suda”. To je dobro, ali ne i
dovoljno dobro, a taj glas, neobičan, neprijatan,
mrštili su se, pokušavajući da ga definišu, odbijajući je bez dileme.
Vraćajući se kući, majka je odsečnim korakom grabila ispred nje, kipteći od besa. Nije znala da li je
ljuta na sebe ili na Mariju, na težak život pre i posle
razvoda, na njenu odluku da se iz Amerike vrati u
Grčku sa ćerkama, na siromaštvo sa kojim je sve teže izlazila na kraj. Ali ono što je znala, u šta je bila
više nego sigurna, bilo je to da još nije ništa gotovo
i da je Marijina sudbina na „operskim daskama”.
Te noći niko nije spavao. Gusta tišina pritiskala ih je
svom težinom, ne puštajući ih da zaborave baš ništa. Slike su se ređale jedna za drugom. Jecajući u
sebi, suze doživljenog poniženja, kao i nemoći da
se se suprotstavi majci, sve više su produbljivale
ponor nesigurnosti i straha. Majčini povremeni
glasni uzdasi iznova su joj budili grižu savesti. Ali
majčine oči bile su suve, luksuz plakanja nije joj bio
dozvoljen. Grozničavo je prebirala po mislima sve
mogućnosti, ne mogavši da iščeka da svane.
Jedno kratko „idemo”, praćeno odsečnim pokretom
glave, bilo je sve što joj je majka izgovorila tog jutra.
Poslušno, kao i uvek, krenula je za njom pokušavajući da prikrije mučninu izazvanu strahom od novog
poniženja i neuspeha. „Čekaj me tu”, bila je sledeća
rečenica, kratka, jasna, zapovednička. Čekala je, a zatim klecajući krenula prema prostoriji iz koje su je
prozvali, naletevši potpuno neočekivano na prijateljski širok osmeh i par toplih očiju, prizor koji nikada
nije videla. Nežno je prihvatajući za ruku, nepoznata
46 | bulevarumetnosti.rs
žena dovela ju je do klavira, sela za njega i najnežnijim glasom poput melodije zamolila da joj pokaže
šta zna. Još jedan nežan osmeh i čudo se dogodilo.
Sve stege su popustile. Odjednom, osetivši se slobodno i lako, glas je potpuno nezavisno od njene volje izleteo iz skloništa, veselo lepršajući oko osmeha koji ga je pozvao.
Gospođi Mariji Triveli, operskoj pevačici i pedagogu, nije promaklo ono što
drugi nisu videli. Shvatila je da pred
sobom ima dijamant, koji će strogom disciplinom i uvežbavanjem tehnike bez problema izbrusiti u pravi brilijant, čija će blistavost
zaseniti mnoge. Pristala je da je podučava, ne
obećavajući ništa osim napornog rada.
Prvi put istinski srećna, Marija dotrčava do
majke, očekujući makar osmeh, ako ne zagrljaj,
ali susreće se samo sa trijumfalno podignutim
obrvama i jednim kratkim, likujućim „vidiš”.
Tri godine školovanja proletele su u trenu. Profesorka je bila ganuta Marijinom disciplinom i
posvećenošću s kojom je izvršavala baš sve što je
od nje zahtevala, ali i zadivljena glasom koji je pokrivao tri registra i bio sposoban da otpeva baš sve što
je pisano za ženski glas. S druge strane, Marija je zavolela pevanje, a neki skriveni majčin gen probudio
je u njoj inat i dao joj snagu da izdrži. Konačno biva
primljena na Atinski konzervatorijum u klasu profesorke Elvire de Idalgo.
Dolazi i dan kada prvi put staje na scenu. Sa svojih
devetnaest godina, kršeći prste, čeka da se podigne
zavesa. Spremna u ulozi Beatriče, grčki punačka,
preznojava se pod tesnim kostimom i scenskom