– domaštana priča o Mariji Kalas –
T
og dana, 2. 12. 1923. u Njujorku, u skučenoj,
zagušljivoj sobici grčkih emigranata začuo se
dečji plač. Ne bi to bilo ništa neuobičajeno da taj
plač nije bio drugačiji od ostalih. Trepereći između majčinih uzdaha olakšanja, vijugajući između
kreveta i stolica, prelazeći s lakoćom s kraja na
kraj sobe samouvereno poput glumca na sceni,
ostavljao je sve prisutne u čudu. Glas se menjao iz
minuta u minut. Čas je bio prodorno snažan, čas
mekan poput pamuka, na momente dubok, da bi
u sledećoj sekundi dosezao neslućene visine. Nije
iritirao kao plač većine novorođenčadi, više je
skretao pažnju, zahtevajući da bude slušan. Svaki
put kada bi beba zaplakala majka je oklevala da je
uzme u naručje, slušajući je zadivljeno i začuđeno. Podbočivši se ispred kolevke, naginjala bi glavu radoznalo, zbunjeno izvijajući obrve, čas mršteći se, čas osmehujući, znajući da to nije ništa,
verujući da tu ima nečega.
44 | bulevarumetnosti.rs