S
edim u bašti jednog malog beogradskog kafea i
čkiljeći posmatram svetlo, ali nepregledno nebo
polako nanosi tmurne oblake na ovu stranu grada.
Kiša će, a ja u mojim prastarim bušnim starkama
koje, nakon što ih zamenim novijom verzijom, mogu
slobodno da odnesem kao eksponat u Arheološki
muzej. Kašičicom bockam penu kapućina koji stoji
ispred mene i strpljivo čekam svog sagovornika. U
glavi mi se vrte pitanja koja bih mu postavila. Ima
ih dosta. Šta biste vi pitali nekadašnjeg hip-hopera
i art direktora našeg najvećeg komercijalnog onlajn časopisa, a danas uspešnog modnog fotografa i
konceptualnog umetnika? Da li biste ga pitali kako
je izgledala saradnja sa našim poznatim reperima
Strukom, Škabom i Ludim ili kako se iz tog sveta
odjednom našao u haotičnom svetu mode fotografišući naše poznate dizajnere i manekenke? Ili biste
ga možda pitali zašto je njegova prva veća izložba bila inspirisana prostitutkama? A da, da li sam
pored svega gore pomenutog rekla da u slobodno
vreme pravi bicikle i svira bubnjeve? Verujem da ste
na osnovu ovih nekoliko rečenica pomislili da se radi
o čoveku sa višedecenijskim iskustvom i radom iza
sebe. Verujem da niste ni pomišljali da pričamo o
čoveku od svega 24 godine. O radu, idejama, maštanjima ali i surovoj realnosti sveta mode pričali smo
sa Nemanjom Marašem.
Da li ti je dugo trebalo da uđeš u celu tu priču sa
fotografijom?
Jako se sve čudno i brzo izdešavalo, valjda sam
stvarno imao oko za to i moj prvi komercijalni projekat je bio samo 3 meseca nakon što sam počeo da
koristim taj fotoaparat. Struka, reper, pozvao me je
i ponudio mi da mu radim omot za drugi album koji
je uskoro trebao da izađe. Bio sam ushićen i prestravljen, bio je to veliki zalogaj za mene a još uvek
nisam ni znao šta radim, ali to se dobro završilo i
od tad sam radio svih narednih 8 albuma za njega.
Što se tiče ostatka karijere i saradnji, sve je nekako
sklop velikog truda i lude slučajnosti.
Čemu smatraš da duguješ svoj prelazak iz hip-hopa
u modne vode?
Mislim da generalno taj prelazak nije bio tako jednostavan i direktan. Muzikom sam se bavio tad već
6 godina i jednostavno sam osetio da se u tome više
ne pronalazim dovoljno. Bližio se i upis na fakultet,
znao sam da muzikom neću moći ozbiljno da se bavim u Srbiji na tom nivou na kom sam ja planirao i
veliki uticaj na taj izlazak iz muzičkih voda je imao
i ljudski faktor. Fotografijom sam se neposredno
bavio ceo svoj život, sa zanimljivom anegdotom da
fotoaparat nikad u kući nismo imali do prvog kompakt filmaša koji sam dobio za 6. rođendan i prvog
digitalca koji sam dobio iz Amerike za 13. rođendan.
Kako je muzika počela da bledi u meni počeo sam
da razmišljam da bi možda grafički dizajn trebalo
da bude ono što ću studirati i za grafički dizajn sam
i počeo da se spremam, ali čudnim spletom nekih
događa i ljudi javila se želja da kupimo neki malo
bolji fotoaparat za privatnu upotrebu. Ipak, realizacija te ideje nije došla na red sve dok ja nisam
nekoliko meseci kasnije uvideo šta sve može da se
uradi sa fotografijom, skupio neku ušteđevinu i kupio svoj prvi DSLR aparat.
Opiši nam jednu svoju značajniju ili tebi zabavnu
izložbu?
75