Odakle dolazi Vaša fascinacija sablasnim?
Verujem da opčinjenost potiče iz duboko usađene potrebe da se suočimo sa svojom smrtnošću. I
realne i izmišljene priče nam pomažu da predvidimo kako da preživimo opasnost. Za mene Flešleti i
čudovišta postoje kao neka vrsta produžetka „bodi
horor” žanra (eng. body horror – horor sa veoma
grafičkim prikazima uništenja tela), za koji verujem
da se mnogo više bavi pitanjem razumevanja sta-
renja i smrti. U ovom kontekstu, moje skulpture su
oblik terapije.
Šta Vas je inspirisalo da napravite Flešlete?
Možete li malo više da objasnite njihov proces
pravljenja?
Inspiracija za Flešlete je došla sa tri mesta: Prvo, želeo
sam da izazovem sebe da naučim da pravim hiperrealistične ljude na sličan način kao Ron Mjuk, koji je
jedan od mojih heroja. Flešlet predstavlja odličnu
vajarsku vežbu kada želim da se fokusiram na različite delove tela. Drugo, želeo sam da radim temu ili
stil koji će biti prepoznatljivi kao moji, kao što je to
uradio H.R.Giger sa svojim biomehaničkim motivom
u filmovima Osmi putnik. Konačno, ideja mi je sinula
kao munja jednog dana. Mnogo dana je prošlo, a ideja
mi se i dalje činila sveža. Mogao sam da udružim svoje interese na način koji nisam video ranije.
Proces pravljenja Flešleta počinje sa grubom skicom u olovci, gde odredim koji delovi tela su mi zanimljivi i rasporedim ih u dizajn koji mi hvata oko.
Trudim se da 2D koncept bude veoma slobodan,
tako da imam prostora da budem inspirisan i da
suštinski dizajniram dok vajam.
Kožu pravim od polimerske gline, što iznenađuje
većinu ljudi koji ih vide uživo. Jordu Šel me je prvi
učio kako da napravim realističnu kožu sa ovim
medijumom, a ja sam nastavio da produbljujem
njegove tehnike.
Kada je skulptura gotova, ubacim pravu ljudsku
ili životinjsku dlaku u kožu, jednu po jednu, baš
kao što se to radi sa skulpturom u specijalnim
efektima. Nakon toga, pečem finalno delo u rerni
da bi očvrslo.
62 | www.bulevarumetnosti.rs