Još uvek ne razumem čemu je kriva ćirilica.
Zar jezik i pismo nisu bogatstvo jedne sredine? Zar nosioci mađarskog u Srbiji, nemačkog u delovima Francuske, italijanskog
u Sloveniji nisu bogatstvo većinskih kultura
sa kojima žive? Zar suživot, ponekad potpuno različitih jezičkih tradicija, nije jedno od
najvećih kulturnih i civilizacijskih dostignuća
kojima nas poučava naša evropska učiteljica
života? Zar briga za manjinsko nije jedini
put očuvanja ugroženog kulturnog nasleđa?
Da ironija bude veća, ovo se dešava u Hrvatskoj koja je pre samo stotinak godina izgubila dalmatski – mali romanski jezik korišćen
na području Dalmacije. Da ironija bude veća,
manipulacije sa ćirilicom dešavaju se i u Srbiji, gde čak visokoobrazovana omladina ne
poznaje osnovne razlike između staroslovenskog i srpskoslovenskog jezika.
Na kraju se čini da problem ćirilice nije ni posmatran kroz prizmu kulture ili naučne lingvistike. Poput mnogih kulturoloških problema, i
ovaj je sveden na nivo prizemnopolitičkog diskursa. To me najviše plaši. Teme koje bi trebalo
da su problem kulture, poniženo završavaju na
ulici. Tada se događa možda jedna od najvećih
tragedija naše epohe – tradicionalno shvaćena
kultura gubi identitet, biva zamenjena novom
kulturom čekića i sile. A mi?! Mi ne reagujemo,
gubeći tako moralno pravo da jednog dana
progovorimo onda kad i sami postanemo deo
već viđenog kulturnog nakovnja.
Dizajn: Luka Tilinger
37