Leta 1888. mladi francuski slikar Pol Serizje pridružio se slikarskoj koloniji okupljenoj
oko Pola Gogena u Pont-Avenu u Bretanji. U povratku svojim prijateljima sa kojima
je pohađao umetničku akademiju Julian u Parizu, doneo je dragocen objekat - malu
sliku, naslikanu uljem na stranici drvene kutije za cigare. Pod vođstvom Gogena,
Serizje je naslikao gotovo apstraktan pejzaž velikih površina, čistih boja i beskompromisne dvodimenzionalnosti. Za njegove prijatelje ta slika je predstavljala put u
moderno slikarstvo, i gotovo magijsko otkrovenje koje im je ona donela učiniće da
sliku nazovu „Talisman“.
Eduard Vijar,
autoportret
P
ored
Serizjea u
ovoj grupi mladih
slikara bili su i
Feliks Valoton, Pjer
Bonar, Eduar Vijar, Ker
Ksavije Rusel, Žorž
Lakomb, Moris Denis i Pol
Ranson. Pesnik simbolista Anri
Kazalis nazvao ih je „Les Nabis“,
što je hebrejska reč za proroke.
Kazalis je upotrebio taj naziv u želji
da poistoveti njihovu želju da obnove
slikarstvo sa željom drevnih proroka
da obnove Izrael.
Iako su ovi impresionisti napustili
intelektualnu koncepciju sveta zarad
vizuelne, nikad nisu napustili
izgleda predmeta
— slikanju po
sećanju.
predstavljanje viđenog. Izmišljenom
i asocijativnom nije bilo mesta u
impresionizmu, kao ni naraciji ili
religijskoj poruci. Nabisti su raskinuli sa dotadašnjom praksom
slikanja po prirodi i okrenuli se
onome za šta su bili uvereni da će ih
osloboditi imitiranja spoljašnjih
Čuvena izjava Morisa
Denisa, glavnog teoretičara grupe, može se uzeti
kao nabistički kredo: „Slika
je, pre nego što je konj, akt ili
neka anegdota, ravna površina
pokrivena bojom koja je naneta u
određenom redu.“ Dve godine nakon
Serizjeovog „Talismana“, Denis je
naslikao „Sunčevu svetlost na terasi“,
delo još revolucionarnije prirode.
Predstavljačka odlika ove slike
čitljiva je jedino u silueti deteta koje
je okruženo gotovo potpuno apstraktnim mrljama intenzivnih boja.
35