S
vakodnevni prizori mogu činiti
efektnu fotografiju: tužne oči deteta
ili polusrušena kuća; najviše se pamte
fotografije koje uokviruju neki istorijski
trenutak. Ali to nije ono što vodi Dušana
Stojančevića. Njega zadivljuju priroda i
arhitektura, oblaci, gradovi i nebeska
tela.
Zaljubio se u fotografiju sa nepunih 12
godina, u Rimu, kada je na poklon
dobio prvo „surogat oko”. Ubrzo nakon
toga, svom bratu je ukrao fotoaparat i
nikada ga više nije vratio. Od tada
neumorno kreira svoje minijature
stvarnosti i skreće pažnju ljudima na
lepotu koju pronalazi u svemu. Kako bi
uhvatio jedinstvene trenutke saglasnosti prirode i arhitekture, „kadar je
stići i uteći i na strašnu mjestu postajati”. Spreman je da u gluvo doba noći
čeka prizor punog meseca iznad
Avalskog tornja, da luta pustim
obalama Save u maglovita svitanja, da
se penje na krovove zgrada i ulazi
ljudima u stanove. U tim poduhvatima
je, kako kaže, doživeo najlepše trenutke
u životu. Stoga fotografiju smatra
neodvojivim delom sebe. A kada poslovi
utihnu, onda se uželi fotografije kojom
se najviše bavi – fotografije Beograda.
Nakon više od tri decenije fotografisanja, izazov mu je da u statičnu
dvodimenzionalnu sliku doda pokret,
spajajući je sa filmom u time-lapse
klipovima. Tako posmatraču omogućava da doživi prizore kakve ljudske oči
inače nemaju priliku da vide.
Planiranje i sreća
F
ejsbuk, pinterest, instagram,
bilbordi, flajeri – kako se
izdvojiti u fotografskom univerzumu
koji nas neprestano zapljuskuje
obiljem fotografija? Dušana izdvaja
to što više veruje u veštinu i planiranje nego u fotošop. Ovaj intervju
vođen je u hladnom savskom
sumraku ispod Železničkog mosta
gde je Dušan „uhvaćen na delu“ kako
u društvu svoje devojke i pasa
lutalica fotografiše zalazak sunca.
„Ne volim izmenjene fotografije.
Fotografije prirode prikazujem
onakve kakve jesu. Ne želim da
stvaram neku nadrealnost.
Konkretno, u fotografiji pejzaža i
nema neke nadrealnosti. Pravim
fotografije kako su se pravile pre 10,
20, 50 godina. Sa filmovima je bilo
mnogo teže. Postojalo je nekoliko
stadijuma u kojima može da dođe do
greške. Dok napraviš fotografiju,
razviješ film, razviješ fotografiju... I
možda sam tako naučio da više
obraćam pažnju na detalje. Taj jedan
film je znao da traje po par meseci
zato što ste za svaku fotografiju pazili
kako ćete je napraviti. Ranije,
apsolutno se baziralo na kompoziciji,
na boji, na momentu, na veštini u
tehničkom smislu i u umetničkom
smislu. Zato tražim najbolje
momente, zato ustajem u tri, četiri
ujutru da slikam izlazak sunca;
mesec slikam u sred noći, zvezde
slikam u sred noći. Izlazak Mlečnog
puta na Avali sam slikao između tri i
pet ujutru.“
„Koristim neke programe, astronomske i fotografske.“ Pomoću njih
Dušan može preciznije predvideti
kretanje nebeskih tela i planirati
fotografiju. Ipak, dodaje: „Nešto
možete da planirate, nešto ne
možete. Toliko dobro izgleda mesec
koji je pun na Avali da mi je to bio
jedan od najlepših momenata u
životu, apsolutno. Mogao sam da
uhvatim i toranj i mesec sa oblacima
tako da se sve to pomera. To je ta
sreća kada nešto planirate.”
„Najbolji fotografi na svetu bave se
ljudima, duhovnošću i prirodom.”
29