Prv
ak
kombinovana tehnika
oklopnik
Piše:Jelena Stevanović
Dizajn:Nikola Đukanov
kombinovana tehnika
će neko njegov rad nazvati skulpturom ili instalacijom. Važno je da
krajnji proizvod ostvaruje njegovu
ideju na pravi način.
Stoga Vuk spajanje materijalâ, medija
i disciplinâ smatra neophodnošću.
Međutim, njoj prethodi i čini je
mogućom jedna druga: „Prva neophodnost je učenje nekog zanata.” Da
bi verno ostvario ideju koja ga nagoni
na rad, potrebno je da ovlada rukovanjem materijalima i alatima koje želi
da upotrebi. Tako mu nisu strani čekić
i ekseri, kao ni mašina za varenje.
Zadržavanjem na samo jednom
materijalu ili tehnici umetnik sebe
ograničava. Zato je u Vukovom radu
po pitanju tih izbora sve dozvoljeno,
što sam proces čini spontanijim i
jednostavnijim. Rad postaje igra.
I to nije novost – od detinjstva je
vajanju, slikanju, crtanju i radu uopšte
pristupao kao igri. Odrastanjem i
školovanjem on se sve više igrao i igra
je postajala sve zanimljivija. „Nas kao
decu, recimo na časovima likovnog,
ograničavaju: nemoj da prelaziš liniju
i slično, teraju nas da sve bude kako
treba. Onda posle shvatiš da je
prelazak te linije sasvim u redu i da ga
ti želiš. Ako nešto nije kako treba, pa
možda je u toj grešci prava stvar.”
Kreativnost i zadovljstvo koji rad
prate, kao i njegov ishod, uvek trpe
ako sami sebi postavljamo rokove i
uslove: „Čemu žurba? Uživaj u vožnji.”
Spajanje radova u jedinstvenu priču
je cilj kojem Vuk teži. Pronalaženje
zajedničke linije, te niti sopstvenog
stvaralaštva, jeste „jurenje sopstvene
senke”. „Mi se nikada ne trkamo sa
našim vršnjacima, kolegama i
ostatkom sveta. Trkamo se sa
sobom.” Iako ima jasnu ideju odakle
njegova inspiracija dolazi i kuda želi
da je usmeri, smatra da svoju nit još
nije našao. Samo je bliži nego što je
bio ranije.
Vuk smatra da se naš obrazovni
sistem zasniva na „starim postulatima” – oni nas usmeravaju na
proverene vrednosti i znanja koja su
nam potrebna. Ali to je samo deonica
puta. Takođe nam je potrebno, pošto
smo ih usvojili, da se od njih udaljimo
i da nešto, možda, promenimo.
„Obrazovne ustanove nisu tu da nam
podare praksu. Ona zavisi isključivo
od nas samih.” Upravo u tom drugačijem pogledu na naučeno, u udaljavanju od njega, u našem radnom
zanosu i volji da stalno učimo – na
internetu, u biblioteci i drugim
neformalnim kanalima – siguran je
put samospoznaje, neophodne za
svaki napredak.
Umetnost, kaže Vuk, nije odvojiva od
sveta koji je okružuje. Baš kao što
smo i mi sami jedinstven proizvod
podneblja sa kojeg potičemo. U
društvenoj sredini i njenim aktuelnim prilikama je zametak umetničkih dela. Ona su odgovor na njih i
parčence naše obaveze prema svetu.
Mi smo naša istorija. Mi smo naši
uzori i naše težnje. Mi smo lični svet
podeljen sa drugima. Mi smo sve što
smo naučili i čega se svesno ne
sećamo.
Vuk Ljubisavljević ne voli granice i
kalupe. U postojanosti traži lepotu.
Protivi se elitizmu i iza svakog
materijala vidi emociju i simbol. Ne
zna da li će pobediti u jedinoj trci
koja postoji – sa sobom. Ili je trka
neprestana, a pobeda nemoguća? U
međuvremenu, za običan život uči iz
mitologije: „Zvanično, aždaje ne
postoje, ali se opet ceo život borimo
sa njima.”
25