Kolumna – Jelena Stevanović
ČISTA UMETNOST:
COKULA NA PLATNU
Kada je 1932. Mirko Kujačić proglasio borbu protiv buržoarskih koncepcija umetnosti zakucavši radničku cokulu na platno, to je bilo nečuveno. Ipak, imalo je i te kako
smisla jer je materijalni položaj umetnika bivao sve gori. Bili su bez državnog sistema
podrške, prosečna zarada je iznosila 148 dinara mesečno, a istraživanja su govorila
da je za život pojedinca potrebno čak četiri puta više.
T
ako je grupa umetnika okupljena oko Kujačića
krenula u borbu za poboljšanje svog položaja.
Iako je to imalo veći značaj za politički nego likovni
pravac i iako proizašli socrealizam nije na ceni, to i
nije bio cilj. Cilj je bila umetnost na političkoj pozornici. Kako su se samo usudili da nešto tako čisto
i uzvišeno politizuju?
E pa, iznenađenje – nisu ga oni politizovali. Koliko
god shvatanje umetnosti može biti lično, gde se ta
oblast objektivno nalazi? Van države i društva, lišena uticaja ekonomskih odnosa? U apstraktnom
univerzumu gde ljudi udišu svoju kreativnost i jedu sopstvene ideje, naslikane na zamišljenom platnu, četkicama od magičnog praha? Bojim se da ne.
Koliko prošle godine, istraživanja su rekla da više
od 76% mladih vizuelnih umetnika nema dovoljno
sredstava da nabavi materijal za rad. Tričavih
74 | bulevarumetnosti.rs
osamdeset godina posle Kujačićevog manifesta,
statistike nisu mnogo bolje: vrednost potrošačke
korpe je gotovo duplo veća od prosečne plate u
sektoru umetnosti. Želite li da postanete umetnik?
Razlog