Antemurale Christianitatis, potpuno sam i obezglavljen: adresa na kojoj bi zatražili pomoć i zažtitu
nad svojom ugroženom čašću, nad svojom imovinom, nad svojom kulturom, nad svojom vjerom i
nad svojom domovinom – više nigdje nije postojala.
Biser, naravno zanimaju i pitanja koja propituju odnose „islama i socijalizma“, urednike
zanima supstancijalna opozitnost „teista i ateista“, ali i društveni aspekti islama prema sirotinji,
otvaraju se suvremenijim dosezima pedagogije - odgoja, pišu o etici i o psihološkim osobitostima
(ljudskih karaktera), komunikacijskim oblicima društvenih konvencija, te „vječnim“ tematskim
raspravama o ženi u islamu, suprotnostima i prožimanjima islama i kršćanstva itd.
Obzirom na književne rubrike, Biser je ustrajan i od prvog do posljednjeg broja pronalazi
rasuta, usmena blaga bošnjačkog naroda, pretežno liriku, priče, poslovice, izreke i svu silu sitnije
folklorističke građe.
Među najistaknutijim sakupljačima je i agilni Fehim Hadžibaščaušević, koji je već u Beharu
zapaženi bošnjački folklorist, zatim Zumreta Azapagić, a slijede ih F. Musakadić, F. Arnautović, S.
Agić i brojni drugi sakupljači još uvijek žive tradicije patrijarhalnog muslimanskog miljea.
Uredništvo je nerijetko javno molilo i tražilo od svojih čitatelja da pišu za svoj vlastiti list.
To govori da se „autorska hrabrost“ sporo oblikovala i da je svaki pismeniji autor bio cijenjen i
tražen. Tek je stasavala nova, druga generacija mostarskih bošnjačkih pisaca. Iz starije, Bašagićeve
generacije, javlja se samo Šemsudin Sarajlić, a nijednom, recimo Osman Nuri Hadžić, prvi
bosanskohercegovački romanopisac ostvaren u tandemu s Ivanom Milićevićem pod zajedničkim
imenom Osman – Aziz.
Ipak, postoji književno jezgro: Hifzi Abdurezak Bjelevac, Husein Đogo Dubravić, Salih
Bakamović, Mirham Šukri Karišiković, Nafija Sarajlić, Jusuf Tanović, Muftić Hazim, Hamdija Mulić...
Može se sa sigurnošću reći da je oblikovanje bošnjačke književnosti austrougarskog razdoblja
– započeto u sarajevskom Beharu, završeno i zaključeno – u mostarskom Biseru. Biser je, sa
svoje strane, zasigurno pridonijelo konačnom utvrđivanju formi i žanrova koje ni bosanska ni
bošnjačka književnost turskog razdoblja nije imala u svojoj građi (npr. soneta, pjesama u prozi,
romana, dramskih oblika). Utjecaji zapadnih književnih struja, zanimljiovo je, nisu (uvijek) dolazili
iz izravnih čitanja ili prijevoda zapadnih autora, nego i preko turskih pisaca (pa je u tom smislu
ilustrativan književni odnos Muse Ćazima Ćatića i njegovog pjesničkog idola Teufika Fikreta).
Snažni je utjecaj, neosporno, dolazio iz susjednih književnosti, hrvatske i srpske, ali i slovenske –
što je prepoznatljivo u tekstovima niza naših romanopisaca i pjesnika.
Prosvjeta i školstvo, snažno istaknuti u programskim dionicama utemeljitatelja Bisera,
potkrijepljeni su nizom priloga više, doduše, o historiji školstva u arapskom svijetu, u otomanskom
carstvu, a nešto manje o opipljivim problemima koji se dotiču živog vremena i živih potreba. U
toj drugoj skupini tekstova, među domaćim autorima nezaobilazni su prilozi vrhunskog pedagoga
svog vremena Hamdije Mulića, didaktičko-moralističkog senzibiliteta, bliskih književnim oblicima
kratkih priča, s vrlo vidljivim nastojanjem prepoznavanja nužnog zahtjeva vremena – oblikovanja
„nacionalne svijesti i općim napretkom Bošnjaka“.
Značajan broj tekstova predstavljaju prijevodi, među kojima dominiraju oni sa istočnih
jezika, te s francuskog jezika. Gigantski prevoditeljski posao ostvario je Musa Ćazim Ćatić: on je sam
preveo najveći broj tekstova koji su, nakon izlaska u Biseru, objavljivani i kao samostalne knjige (M.
Akif: Jedan vaz; od istog autora: Osnovna načela islama; O. Namik: Teiste i ateste; A. Naim: Temelji
islamskog morala). Uz Ćatića, svakako su najistaknutiji Salih Bakamovića (prevoditelj s turskog i
francuskog), Ahmed Rešidkadić (s turskog), Muhamed Zahirović (s turskog), te Muhamed Tufo (s
arapskog) i brojni drugi.
Osim tih stožernih i najznačajnijih rubrika, Biser je imao i različite rubrike informativnog
karaktera: o vakufskim pitanjima, o agraru, o osnivanju i radu društvenih asocijacija, o bankarstvu,
o rasprostranjenosti, brojnosti i sudbinskim događajima muslimana u svijetu, o zdravlju i
blagdanima. Imao je nekrologe, zabilješke o humanitarnim akcijama, najposlije sitnije priloge i tzv.
prošarice.
IX