Biser - Page 8

Kalajdžićev projekt programski se najavljivao kao glasilo neodgodive i prijeke potrebe narodnosne obnove duha, prosvjete i kulture, što je u uvodniku prvog broja Bisera izrečeno vrlo oprezno i pažljivo biranim riječima. Pismo kojim će se ispisivati je je latinica, a jezik, mada se ime nigdje i nikad ne spiminje, očito je bosanski. Uvodnik jamči da će pisci tekstova biti domaći autori, ali da će stranice lista biti otvorene, prijevodima, i za strane pisce, očito i Zapadnim, čiji se tekstovi ne suprotstavljaju „čistom islamskom duhu“. Na taj bi način Biser „mogao zaći u sve slojeve našeg naroda“. Posebno se apostrofira vrlo odlučno i neporecivo odbacivanje „prazne politike“, koja „ne će u našem listu mjesta imati“.5 Iz tog programskog sažetka isijava nastojanje da se „tradicija zabilježi“ i „tradicija osuvremeni“ – i narodu nanovo reinterpretira a da se u literarne blokove lista uključuju, uz folklornu usmenu građu, i europski književni oblici istočnim književnostima manje-više ne/poznati kao usvojena književna praksa. Uvodnik s programskim nakaname potpisuje uredništvo Bisera. Glavni urednik još očito nije pronađen. Programsku odgovornost preuzima neimenovana grupa ljudi, sastavljena sigurno od osoba različitih duhovnih, građanskih i čisto profanih zanimanja. Od 8. broja, sudeći po objavljenoj dobrodošlici dolasku prvog profesionalnog urednika, Biser ispunjava rubriku glodura, imenom, nimalo anonimna, Muse Ćazima Ćatića. Osim uredničkog posla, Ćatić je u Biseru objavio zaista zadivljujući broj svojih tekstova, pod imenom, raznovrsnim inicijalima ili pseudonimima. Objavio je „trećinu svojih pjesma“6, bezbroj prijevoda s turskog i arapskog jezika, zatim tri književna eseja, od kojih su dva zasigurno antologijske vrijednosti, a tekstovima koje je priredio, redigirao i za štampu priredio – ne zna se broja. Uređivao ga je od januara 1913. do pozivnice na front, 1914., koja je uslijedila nakon Principovog atentata u Sarajevu. Nije se više nikad vratio u Mostar, grad kojem je dao više nego bilo kojoj sredini u kojoj je živio. U kojem je napisao najznačajnija svoja djela, u kojem je preveo je i objavio u desetak knjiga, uključujući i svoju jedinu za života objavljenu stihozbirku, Pjesme od godine 1900 do 1908.7 Knjiga je izašla krajem 1914., pola godine prije pjesnikove smrti u Tešnju, 6. aprila, zelenog mjeseca travnja 1915., i mučne džennaze na izopćenoj parceli za strance, pobunjenike i bezvjernike, zvanoj Obješenica. Struktura samog lista, njegov tematski interes i rubricirani prostori, naglašeno je već u prvom uvodniku Bisera, slijedi svoj uzor, a uzor je prvi bošnjački list Behar. Biser je veliki prostor posvećivao pitanju duhovne bošnjačke tradicije, pitanjima islama, a posebice je bio zaokupljen i predan i na Istoku i na Zapadu aktualnom temom (naravno, iz različitih razloga), „panislamističkog pokreta“. Biser je na taj način pokazao da je na razini „osjećanja vremena“ muslimanskog promišljanja općenito, a bošnjačkog posebno – nudeći mu štivo kao bitan prilog shvatanja panislamskih ideja i njihovog teorijskog i intelektualnog razumjevanja. To je potpuno razumljivo ako se zna da je to doba potpune i posvemašnje porobljenosti cijeloga islamskog svijeta, doslovno svih zemalja – osim Turske, moći koju je Zapad sapeo poput Gulivera, diva potpuno blokirana i na ropstvo osuđena! Bošnjacima je ta tema morala biti vrlo zanimljiva – jer se našao, kao mali, muslimanski narod u istoj situaciji - na rubu jednog svijeta, na ratnoj crti koja se proglasila predziđem kršćanstva, 5 Uredništvo „Bisera“: Riječ-dvije o pokrenuću „Bisera“, Biser, god. I, 1. juna 1912., str. 1-2 6 Muhsin Rizvić kaže: „ Od oko sto šezdeset pjesama koje je Ćatić objavio u raznim časopisima, gotovo jedna trećina objavljena je u „Biseru“ za vrijeme njegovog uređivanja ovog lista“,, V. Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985., str. 146 7 Musa Ćazim Ćatić od 1945. nije postojao: njegovo se ime nije nigdje spominjalo, njegove pjesme nisu bile u antologijama, njegove knjige nisu izlazile. Godine 1964. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Ćatićevom je književnom djelu odbranio doktorat Abdurahman Nametak, Mostarac. Sabrana djela u redakciji dr. Nametka, bila su prvo Ćatićevo izdanje nakon rata, u malom gradu Tešnju, 1968. U Mostaru, međutim, nikada i nikom nije palo napamet, da se po imenu ovog tragi