BISER, NA PRAGU STOTE GODIŠNJICE
Piše: dr. sc. Ibrahim Kajan
I. RAĐANJE JEDNE IDEJE
Jedan je zaneseni mostarski mladić, u doba posvemašnjeg propadanja i zaborava prethodne
kulturne paradigme koja je trajala puna četiri stoljeća a nova se tek porađala sporo i mučno, potpuno
drukčija od prethodne, zamislio u sred svoga maloga grada, o svom vlastitom grošu, izdavati list za
pitanja prosvjete, kulture i književnosti svog naroda. Zamisao je bila više nego ambiciozna, osobito
ako se zna da te, 1911. godine, još nije ušao ni u svoju dvadesetu!
Od tada je prošlo cijelo jedno stoljeće, punih stotinu godina.
Mladić se potpisivao imenom Muhamed Bekir Kalajdžić.
Listu je dao ime – Biser, a podnaslov: List za širenje prosvjete među muslimanima u Bosni i
Hercegovini.1
Prvi broj Bisera izašao je 1. VI. 1912. i zaključio prvo godište 12. V. 1913. Sve do 7. broja, Biser
je uređivao i potpisivao Redakcijski odbor, a od broja 8., s januarom 1913., na njegovom je čelu, u
svojstvu glavnog i odgovornog urednika, najistaknutiji pjesnik bošnjačkog pjesništva preporodnog
razdoblja – Musa Ćazim Ćatić.2
U tu čast, Muzej Hercegovine, koji i kroz svoj Odjel književnosti brine o pisanoj kulturnoj
baštini svih naroda Mostara i regije, pušta u opticaj reprint izdanje Bisera primjereno klasičnim
bibliotekarskim ustanovama i njegovo digitalizirano izdanje za širu primjenu u nastavnoj praksi
naših škola i univerziteta. Reprint i digitalizirano izdanje, dijelovi su našeg znanstvenog projekta,
kojem još nedostaje prvi dio, monografija o Biseru.
II. VELIKA BAŠTINA
Historijskoj sekvenci austrougarskog 40-godišnjeg upravljanja Bosnom i Hercegovinom,
proglašenoj „novim dobom“ i „europeizacijom bosanske kulture“, prethodila je jedna velika,
složena i još uvijek neproučena i nepročitana pisana baština koja je nastajala i razvijala se puna
četiri stoljeća osmanske administracije. Neka od tih stoljeća, po dosegu estetske i misaone razine,
nazvana su zlatnim razdobljima.
Zbog toga, zbog „pritiska“ baštine na kulturno biće nasljednika, „novo doba“ novih
proklamiranih političkih, prosvjetnih i kulturoloških vizura, bilo je više od „složenosti“ prilika u
kojjim su se našli, prije svih drugih - muslimanski Bošnjaci.
Mostar je, nakon Sarajeva, bosanskohercegovačkoj, i napose, bošnjačkoj kulturi i književnosti
pridodao najznačajniji i najsjajniji doprinos. Tekstovi na turskom, perzijskom i arapskom jeziku,
ali i na bosanskom, podjednako znanstveni kao i književni, proizvode se praktično od prvih dana
osmanske uprave – kroz stihove Herceg Stjepanovog unuka Ali-bega Hercegovića Širija, svjetskih
imena pjesništva i filozofije, kakva su Zijai Mostari, Derviš-paša Bajezidagić, Ali-dede, Šejh Jujo,
Fevzi Mostarac, čija su imena tek mali dio u lancu autora XVI. XVII. i XVIII stoljeća. U XIX.
Stoljeću, osukdijem po svemu, ipak se otvaraju misaoni horizonti naučnog i književnog diskursa
muftija Hadži Mustafa ef. Sarajlića, Hadži Mustafe ef. Mukića ili Hadži Mustafe Sitkija Karabega,
tragično ubijenog u dane uoči samog ulaska austrougarske vojske u Mostar. U drugoj polovici istog
stoljeća pojavljuju se i Rahmija Mostarac, Omer Hazim Humo, Ali Fehim Džabić, ali i Joanikije
Pamučina, Prokopije Čokorilo, Petar Bakula i drugi. Doslovno: stotine i stotine mostarskih autorskih
1 Podnaslov je kasnije glasio: List za širenje islamske prosvjete.
2 II. godište Bisera izlazilo je od 12. VI. 1913. do 15. VI. 1914., a III., nakon prekida, od 1. I. 1918. do zaključnog,
novembarsko-decembarskog četverobroja iste godine.
V